Avdina i Esmina ljubav koja traje

Avdo Palić je bio pukovnik Armije Republike Bosne i Hercegovine. Nestao je 1995. godine. Zadnji put je viđen u bazi UNPROFOR-a u Žepi gdje je otišao na pregovore o sudbini preostalih stanovnika iz Žepe sa pripadnicima Vojske Republike Srpske. Na pregovorima je bio i Ratko Mladić. Nije poznato šta se desilo sa Palićem nakon što je ušao u bazu.

Novi sastanak komisije zakazan je za 24. januar u Banja Luci.

“Avdo i ja smo se upoznali kao studenti 1987. godine u Sarajevu, u Domu sindikata. Oboje smo bili stipendisti Titovog fonda i dolazili smo iz istog kraja, Podrinja. Ali tako, jednostavno, nekako briga oko škole, fakulteti, i nismo ostali zajedno. Razišli smo se negdje 1989. godine, mada smo prije pričali o zajedničkom životu.

Kada je Avdo završio fakultet 1990. godine, otišao je u Vlasenicu, odakle je rodom, da predaje u srednjoj školi. Bio je profesor u Mašinsko-tehničkoj školi, završio je Mašinski fakultet, i prije rata je upisao postdiplomski studij. Ja sam ostala živjeti, sve do 1992. godine, u Sarajevu.

U martu, tačnije 29.marta 1992. godine, krenula sam kod mojih u Žepu. Bližio se Bajram. I Avdo je došao da posjeti svog oca u Vlasenicu. Uskoro je počeo rat. Avdo je uspio da izbjegne tragična događanja 4. aprila 1992. godine kada je pala Vlasenica, i došao je u Žepu. Tamo smo se ponovo sreli i tu je nastala naša zajednička priča.

Poslije pet do šest mjeseci, kada smo shvatili da će rat trajati, odlučili smo da se vjenčamo. U maju 1993. godine Žepa je proglašena UN zaštićenom zonom. Mi smo tada poželjeli djecu, ja sam željela osjetiti novi život. I dobili smo dvije kćerkice.

Avdina ljubav, Avdin odnos prema meni, budio je u meni osjećaj vrijednosti, osjećaj kompletenosti. On je usavršio moje dostojanstvo.

U vrijeme kada smo dobili djecu, to je bio neopisiv osjećaj za oboje. Zaboravili smo i da je rat. Jeste da smo osjećali to što nismo imali sve što bi dijete trebalo imati, ali isto tako smo bili svjesni svega i bili još jači jer smo znali da nekome trebamo. To je nešto što se stvarno ne može opisati. Avdo je uživao u dječijim nestašlucima.

Svaki trenutak je pokušavao da provede kod kuće. Nastojali smo da to naše vrijeme provedemo sretno. I tako su nam prošle 2,5 godine braka i 4,5 godine poznanstva. To je moj najljepši dio života.

Ipak, kada se sjetim nekih stvari iz Žepe i sada bih mogla zaplakati. U početku je bilo teško prihvatiti takav život. To je bio logor u kojem niste svaki dan viđali stražare i vojnike, ali su oni bili okolo na brdima i pucali su kada su htjeli. U početku je bilo jako teško, ali onda se adaptirate i nastavite da živite. Mislim da smo mi svi na neki način podigli taj prag osjetljivosti i da smo na dostojanstven i vrlo hrabar način prihvatili to što su nam servirali.

Međutim, u martu 1995. godine sam primjetila, po Avdi, da se nešto mijenja. Često je bio zabrinut, po noći nije spavao. Znao je reći: „Jesi li budna? Okreni se da pričamo!“. Pričao je o običnim stvarima, a ne o onome što ga muči. Želio je pobjeći od onoga što ga je mučilo.

Postojala je neka telepatska energija između nas dvoje, tako da sam tu njegovu nervozu i sama osjećala.

U maju su počele provokacije, napadi, ubijanje ljudi po rubnim područjima. Takvo stanje je već narušilo i prividan osjećaj zaštićene zone. U junu je Avdo svake noći kada bi došao iz štaba, ako je prije toga pričao sa Sarajevom, znao dugo sjediti, zamišljen. Znam da su ga mučile muke. Znao je otpuhnuti, ali nije želio govoriti. Ja sam imala planove za naredni mjesec, za neki duži period. Avdo je govorio „nemoj, sačekaj malo, sačekaj da vidimo“ i tako uvijek je nešto kao odlagao.

Počela sam se plašiti da će se nešto dogoditi. Znam da sam jednom dok smo sjedili počela plakati i rekla mu „Avdo, osjećam da će se nešto strašno loše dogoditi. Molim te čuvaj se! Toliko se bojim. Ne bih mogla preživjeti bez tebe“.

On mi je rekao: „Care, (tako me je zvao), nemoj se sekirati, ništa se neće dogoditi“.

Kada je Srebrenica pala u julu 1995. godine nastala je panika među narodom. Teško je i opisati kako je to izgledalo. Znali smo da je sljedeća Žepa. Naša kuća je srušena u napadu. Otišli smo u jedno zaklonjeno selo gdje sam provela nekih 10-ak dana, dok je Avdo bio po linijama i išaona pregovore da se spase narod.

Strahovala sam. Noći i noći sam ostajala budna. Svaki put kada su auta dolazila pred bolnicu plašila sam se da ne voze njega, ranjenog.

Tih mjeseci počela sam ga moliti da vodi računa o sebi. Govorila sam mu:„čuvaj sebe, pusti ostale“.

Avdo je meni govorio: „Nemoj se sekirati. Šta god da bude meni, ti i djeca ćete imati sve. Nemoj se Care sekirati, ja ovaj posao moram uraditi do kraja.“

Mislim da mu je tada neko mogao ponuditi da bude gospodar cijelog svijeta on ne bi napustio onaj kraj. Njegov stav je bio da on posljednji ima pravo izaći i to je nešto čega se on držao. Taj njegov stav me je bolio, to moram priznati.

RASTANAK

Konvojem koji je krenuo 24. jula 1995. u sedam navečer krenula sam sa djecom, starija je imala 17 mjeseci, a mlađa onaj dan kada smo otišli iz Žepe, četiri mjeseca. Vozili su nas cijelu noć. Znam da smo u četiri ujutro došli na liniju razgraničenja između Kladnja i teritorije Vlasenice.

Avdo je išao u pratnji tog konvoja, ispred u autu sa Zdravkom Tolimirom (optužen pred Tribunalom u Hagu, još uvijek na slobodi, op aut). Oni su išli u golfu. Bilo je ljeto, toplo. Djeca su nam bila bebe i ja sam ih nosila uz sebe. A samo sam gledala gdje je auto i šta se događa sa njim.

Kada smo izašli na Borike, do tamošnje ergele, stali smo na nekih pola sata jer je navodno pukla guma na golfu. Onda su nas pustili da krenemo. Negdje između Sokoca i Han Pijeska, Avdo je prešao u naš autobus.

Tada sam mu rekla »Molim te Avdo vodi računa o sebi. Čuvaj sebe, čuvaj svoju glavu». A znala sam da on zna da mu nije dobro, da zna da je on taj koji će povući najteži kraj. On je rekao: „Care, nemoj da se sekiraš!“

Došli smo u Kladanj. Tu smo se pozdravili.

On se vratio. Dobila sam i poruku da je bezbjedno došao u Žepu. Mi smo otišli u Visoko.

BORBA ZA ISTINU

Oko 10 navečer, 28. jula 1995. godine, dok sam radila nešto u kuhinji, na radiju su javili da su komandanta Žepe Avdu Palića zarobili.

Znam da sam sjela i počela plakati.

Možda je ovo ružno što ću reći, ali 1995. godine kada se sve dogodilo sa Avdom, u tom momentu sam bila svjesna da imam djecu, ali nisam toliko razmišljala kao majka koliko sam u tom trenutnu, ustvari, bila supruga. Sva moja pažnja bila je upućena ka borbi da saznam gdje je Avdo, da ga oslobode, da vlasti nešto poduzmu, da UN nešto poduzme da ga puste.

Takva sam bila sve dok se moje kćerke nisu razboljele. Onda sam shvatila da se moram okrenuti djeci. One su mi postale sva ljubav i sva pažnja, sve što mi je vrijedno u tom momentu bilo je u njih dvije, ništa mi više nije bilo važno.

Jedini način ustvari da sve to preživim bila je činjenica što imam djecu, da sam im potrebna, da su rođena u iskrenoj i velikoj ljubavi. Djeca koju je otac toliko volio, koju sam ja toliko voljela i željela. Djeca su bila centar sve moje pažnje i mojih misli, u stvari ono što me je održalo. Šta bi mi drugo bilo vrijedno da živim?

Avdo je bio zarobljen, a tvrdili su da je mrtav. Ja sam tvrdila da nije mrtav. Niko nije htio da mi pomogne. Ni Armija BiH kojoj sam se obratila. I oni su govorili da je mrtav. A ja sam bila sigurna da nije.

Spisak onih koje sam molila da ga oslobode zaista je dug, ali ni od koga nisam imala nikakve koristi. Obraćala sam se generalima Armije BiH Enveru Hadžihasanoviću i Rasimu Deliću, Aliji Izetbegoviću, raznim organizacijama. Pisala sam i Hillary Clinton i Slobodanu Miloševiću, Biljani Plavšić…

Na kraju sam progovorila u medijima. Neki su mi sugerisali da ne govorim puno, rekli da što više govorim samo njemu može biti gore. To je za mene bila velika presija jer sam bila uplašena da mu ne naštetim. Uplašili su me navrlo perfidan način. Danas smatram da mu ništa nije naštetilo više od šutnje.

Prvi put sam čula da je Avdo živ od jednog ukrajinskog vojnika koji je zavrijeme rata bio u Žepi. Rekao mi je da je Avdo u Rogatici. Rekao je da svi lažu, da ga nisu ubili, da je on u Rogatici. Tada sam pokušala skrenuti pažnju čelnicima Armije BiH, ali ništa.

Godine 1996. Međunarodni crveni križ je Avdu proglasio nestalim. Stalno sam išla do njih da vidim da li imaju neke informacije. Jednom kada sam otišla, i kada su mi ponovo rekli da nemaju nikakvih podataka, odgovorila sam im da su nesposobni. I počela sam sama tragati. Htjela sam sama da idem u Bijeljinu i pregledam te tajne zatvore za koje mi je neko rekao da je Avdo bio u njima.

Istog dana su me zvali i rekli da neki Edward Joseph (godine 1995. boravio u BiH u promatračkoj misiji UN op.aut) želi da me vidi. Rekli su da je on je svjedok Avdinog hapšenja. Bila sam šokirana.

Prvo sam ga krivila, a onda vidjela da želi pomoći. Rekao mi je da se divio Avdi. Meni je bilo značajno samo da ga je neko vidio. On mi je rekao da je 1995. godine bio na vezi sa Zagrebom i odmah im javio da je komandant Palić uhapšen i tražio da učine nešto.

Nakon nekog vremena opet me je kontaktirao i rekao da je saznao da je Avdo odveden bez ikakvog razloga. Čak je direktno išao do Ratka Mladića i pitao ga šta je sa Avdom. On mu je odgovorio da je pokušao bježati te da su ga morali ubiti. Postao mi je blizak, neko na ovom svijetu ko prizna kako je bilo. U tom trenutku on je za mene postao čovjek.

Nisam odustala. Nastavila sam ga tražiti. Godine 1997. kada je jedna ekipa Švajcarske televizije čula za moj slučaj, željeli su napraviti dokumentarni film. Dok smo snimali, došli smo do svjedoka, ljudi koji su bili u tajnom zatvoru u Bijeljini.

Tog dana sam doživjela totalno potonuće. Rekli su mi da su bili u podrumu u zatvoru i da je jedan od njih bio na hodniku kada je Avdo doveden.

Kada su se kockice složile, činjenica je da je on bio 15 dana u Rogatici, onako kako je izjavio Jospeh, gdje je ispitivan. Kasnije je 15 dana čuvan u stanu jednog lokalnog oficira i onda je prebačen u Bijeljinu, gdje su ga držali u tajnom zatvoru. Iz tajnog zatvora ga je odveo Dragomir Pećanac (ađutant Ratka Mladića, prema izjavama svjedoka zadnji viđen sa Palićem op.aut).

Sve sam uradila što sam znala. Podnijela sam tužbu Domu za ljudska prava u Sarajevu gdje je u procesu dokazano da su ga zarobile srpske snage, da su ga zadržali, odveli. Dom je donio odluku u kojoj, između ostalog, stoji i da mi se plati odšteta za preživjele duševne boli. I isplaćena je. Ali ja tražim Avdu.

Pošto se ništa nije riješilo odlukom Doma, uzela sam sa interneta aplikaciju i poslala žalbu u Strazburg (Sud za ljudska prava op.aut). Javili su mi da je predmet prihvaćen i da je preuzet. Čim tužba dođe na red oni će je uzeti u razmatranje. Nadam se da će se napraviti bar jedan korak i ako ne mogu biti sigurna jer sam mnogo puta u životu bila prevarena. Ono što je činjenica jeste da ja neću stati. Nadam se pravdi, da svako odgovara za svoje zločine.

ŽIVOT BEZ AVDE

U meni je dugo živjela nada da je živ. Sve do 2001. vjerovala sam da je živ. Svaki dan sam dolazila kući vjerujući kako ću ga zateći. Znala sam kada vidim čovjeka u uniformi, ako mi se učini da je to njegov hod, pratiti ga.

Izvlačila sam sve moguće argumente da bih što duže živjela u nadi da je on živ. Iako sam možda jednim dijelom bila svjesna da je to iluzija.

Danas često sanjam Avdu. Sanjala sam ga prije nekoliko večeri. Sanjala sam da je živ, ponovo. I to opet osjećam.

Samo sjećanje na Avdu, na ono što je on bio, daje toliku snagu da bih mogla cijeli život da se borim za istinu.

Ako je mrtav, najviše bih voljela da saznam gdje je grob moga supruga, gdje leže kosti oca moje djece, gdje moja djeca trebaju otići, ako ništa da barem duhovno uspostave kontakt sa njim, jer one nisu imale priliku da se za života upoznaju sa svojim ocem, bile su suviše male da ga se i mogu sjetiti.

Djeca me pitaju zašto on nije pobjegao kada je imao priliku, zašto nije spasio sebe, što ga je bilo briga za narod?

Kažem im da je tako uradio ne bi mirno spavao čitav život. On je takav čovjek!

Čuvam sebi i njima sjećanje na Avdu kao na čovjeka koji nikada u životu nije stavljao sebe na prvo mjesto. Živio je kao ostali narod, gladovao kao ostali narod, hodao bos kao ostali narod u ratu. Vrlo sam ponosna na mog Avdu i sada.

Svaka situacija može biti teška neko vrijeme, ali takva je kakva jeste. Ono što ja ne mogu promijeniti, prihvatam. A ono što mogu promijeniti, promijenit ću.

Ja bih voljela da Avdo nije bio to što je bio. Međutim, okolnosti su takve. I njemu je narod vjerovao. Na neki način je bio sigurnost narodu. On je uvijek govorio „kada rat prođe nikad više svoj život neću staviti na raspolaganje drugome. Ovo je sada ovako, ovo je vanredna situacija, ovo je rat i ovako mora da bude.“

Samo sjećanje na Avdu, na ono što je on bio, daje mi toliko snage da bih se mogla cijeli život, iako se nadam da će se to desiti ranije, boriti za istinu.”

Priču Esme Palić zabilježila je Aida Alić, novinarka Justice Report. [email protected]

Rubrika «Moja priča» je specijalni dodatak Justice Reporta u kojem nastojimo zabilježiti životne priče ljudi koji su preživjeli strahote rata u Bosni i Hercegovini i koji žive među nama.

Balkanske istraživačke mreže vas pozivaju da nam pošaljete svoje priče o ratu, koje ćemo redovno objavljivati u sklopu našeg magazina. Pišite nam na urednik@birn.eu.com