Džemal Hadžić i ostali: Vidio tijelo supruge

godine.

Milivoje Era rekao je da je njegova supruga Ranka bila u rodnom Čemernom, a da je on bio u selu Podgora kod Breze, gdje su skupa živjeli do marta 1992. godine.

“Nakon dva do tri dana otišao sam u Čemerno. Sve je bilo pobijeno i popaljeno. Vidio sam tijelo supruge, kojoj su s ušiju bile otkinute naušnice. Bila je preklana nakon ubistva. Vidio sam i tijelo njene sestre Radenke i majke Spasenije”, kazao je Era.

Napad je, kako je rekao svjedok, preživio njegov šura Mladenko Damjanović, koji se krio u trapu pored kuće, zajedno s ocem Milanom.

“On mi je ispričao da su to sve uradile komšije Bešlije, Barkići, k'o i da je vidio nekog Duraka koji je tada bio policajac”, dodao je Era.

Na upit tužitelja Vladimira Simovića poznaje li Branku Trifković, svjedok je odgovorio potvrdno, dodajući da je s njom razgovarao o zločinima u Čemernom.

“Ona se družila s mojom suprugom. Preživjela je taj napad, a pričala mi je kako su joj tada ubijeni otac, majka, brat. Ona je bila teško ranjena. Kazala je da je Nusret Bešlija pobio njene”, kazao je Era.

Na upit da li je vidio haubice u Čemernom koje su granatirale Ilijaš, Sarajevo i okolna mjesta, svjedok je odgovorio da se ne sjeća. Upitan je li mu poznato da je Veliša Blagojević bio komandant artiljerijske jedinice koja je iz Čemernog granatirala spomenuta mjesta, svjedok je odgovorio da se ne sjeća.

Svjedoku je postavljeno i pitanje da li mu je poznato da je sahrana ubijenih obavljena dan nakon napada, 11. juna 1992., što je snimila i tadašnja televizija RTS.

“To nije istina”, tvrdi Era.

Tužilaštvo BiH tereti bivše pripadnike Teritorijalne odbrane (TO) te aktivnog i rezervnog sastava policije Džemala Hadžića, Teufika Turudića, Džemala Smolu, Senada, Harisa i Benjamina Sikiru, Enesa Duraka, Mirsada, Nusreta i Mirzeta Bešliju te Hamdiju Spahića i Nehura Ganića da su u junu 1992. učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu u Čemernom.

Optužnica ih tereti da su 10. juna 1992. izvršili napad na Čemerno pucanjem, bacanjem bombi, mučenjima i paljenjem imovine, što je za rezultat imalo smrt 30 osoba srpske nacionalnosti.

Radoje Lazendić također je rekao da je bio u Čemernom nakon napada, gdje mu je, kako je dodao, poginuo sin Ljubiša. Nakon što je čuo za napad, Lazendić se iz Vareša uputio na Čemerno.

“Već kod kuće Damjanovića vidio sam mrtvo tijelo poštara Jovice Cvjetkovića. Kasnije sam tražeći svog sina naišao na ubijene Milovana Malešića, Vojka Đurđića, Miru Pantića, Velju Mičića, Ranku i Radenku Damjanović i njihovu majku. Neka od tijela bila su izgorjela, kao što je tijelo Stanoja Mirkovića. Također, naišao sam na ubijene Rajka, Miloša i Đorđa Bunjevca. Pao je mrak i otišao sam ponovo kući”, izjavio je Lazendić.

Dan kasnije, sa suprugom se ponovo uputio za Čemerno, kako bi nastavio tražiti sina Ljubišu.

“Našli smo ga mrtvog, tijelo mu je bilo na pola izgorjelo. Pored njega smo našli i njegov lančić i tabakeru. Tijelo i kosti što smo pronašli skupili smo u šatorsko krilo i odnijeli sa sobom, a dan kasnije ga i ukopali”, kazao je Lazendić.

Suđenje se nastavlja 27. decembra, kada će unakrsno Odbrane nastaviti s ispitivanjem ovog svjedoka.