Adem Seferović je nakon zarobljavanja odveden u “Betonirku” u Sanskom Mostu, a potom je s još 40 do 50 logoraša transportovan na “Manjaču”, gdje je proveo četiri mjeseca.
Dolazak u logor, prisjeća se, bio je praćen ponižavanjem i brutalnim premlaćivanjem. Zatočenici su morali proći kroz špalir vojnika koji su ih udarali, nakon čega su smješteni u štale.
“Teško je sve to opisati onome ko nije preživio”, ističe Seferović.
Tokom zatočeništva logoraši su bili izloženi različitim oblicima fizičke i psihičke torture, premlaćivanju, izgladnjivanju i prisilnom radu, a dio njih je i ubijen.
“Oni su rezali hljeb tako da si mogao vidjeti kroz njega koliko je bio tanak. Kada se to podijeli na nekih 18 ljudi… mislim da sam za dva mjeseca dobio, ako se ne varam, jednu kilu hljeba”, kaže Seferović.
Priča nam kako je svjedočio ubistvima u “Manjači”. Vidio je, kako kaže, kada je ubijen policajac iz Sanskog Mosta Emir Mulalić, kojeg su tukli čizmama i šakama. Na isti način, navodi, ubijen je i Omer Filipović, koji je stradao u samici.
“Ne mogu sada ni svih imena da se sjetim. Mnogo toga se i zaboravilo, jer je ipak prošlo 30 i nešto godina”, govori Seferović.
Za njega je obilježavanje početka zatvaranja logora važno, ne samo zbog bivših logoraša nego i zbog cijelog društva, posebno onih koji obnašaju političke funkcije. Posebno ga, ističe, boli činjenica da predstavnici vlade tokom protekle 34 godine nisu posjetili “Manjaču”.
“Možete zamisliti da za ove 34 godine niko živ iz naše vlade nije posjetio ‘Manjaču’, kroz koju je prošlo između četiri i pet hiljada logoraša i koji su proživjeli ono najgore što čovjek može proživjeti. Da niko iz vlade nije našao za shodno da dođe gore makar na pet minuta, meni je to neshvatljivo”, ogorčen je Seferović.
Dodaje da sjećanje na stradanja danas uglavnom čuvaju sami bivši logoraši, ali upozorava da će s vremenom i njih biti sve manje.
Midheta Kaloper, predsjednica Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini, podsjetila je da je na Manjači bio jedini logor na čijem je ulazu stajao natpis: “Logor – zabranjen ulaz”.
Prema njenim riječima, ove godine se na obilježavanju očekuje oko 300 učesnika, a svoj dolazak prvi put su potvrdili i predstavnici logoraša iz Bosne i Hercegovine koji žive u Švedskoj. Kaloper je istakla da Savez logoraša BiH kontinuirano zagovara očuvanje kulture sjećanja i pamćenja, naglašavajući da je to trajna obaveza i odgovornost prema žrtvama, njihovim porodicama, ali i budućim generacijama. Poručila je da se zločin nad logorašima ne smije zaboraviti.
Po završetku manifestacije i protokola na Manjači planirana je posjeta masovnoj grobnici, jami “Bunarevi”.
S jednog od ranijih obilježavanja godišnjice zatvaranja logora na Manjači. Foto: BIRN BiH
Prema Detektorovoj Bazi sudski utvrđenih činjenica, srpske vlasti su sredinom maja 1992. osnovale logor na planini Manjači, nedaleko od Banje Luke, u kojem su držani gotovo isključivo civili Bošnjaci i Hrvati, uglavnom s područja Kozarca i Sanske doline, ali i drugih gradova. Logor je vodila vojska, a zatočenike je većinom dovodila policija.
Od juna do novembra ili decembra 1992., prema haškim presudama, više zatočenika u logoru “Manjača” preminulo je od posljedica batinanja ili sporadičnih ubistava, vršenih od strane stražara u logoru, koji su bili pripadnici vojske ili policije. Zatočenici su primoravani da obavljaju teške fizičke poslove. U jednom trenutku, u “Manjači” je bilo zatočeno približno 3.640 muškaraca, a većina su bili civili koji nikad nisu učestvovali ni u kakvim borbama.
Logor “Manjača” je zatvoren tek sredinom decembra 1992. godine. Neki zatočenici su pod pokroviteljstvom Crvenog krsta prebačeni u Hrvatsku, neki su premješteni u logor “Batković” u Bijeljini, a neki pušteni na slobodu.
Seferović se prisjeća da su konvoji bili organizovani u tri grupe. On je bio u drugoj grupi koja je logor napustila 16. juna, te da su preko Banje Luke upućeni prema Karlovcu.
“Njima nije bilo dovoljno što su nas rastjerali iz mog Hrustova, kao i iz svih drugih mjesta, nego su nas trebali rastjerati i iz BiH. U tome su jednim dijelom i uspjeli. Mnogi su otišli i nisu se vratili”, kaže Seferović.
U Bosnu i Hercegovinu vratio se u decembru 1997. i od tada ponovo živi u rodnom Hrustovu.
