Svjedokinja, koja je iskaz dala videolinkom iz sudnice Suda BiH, rekla je da su u drugoj polovini maja 1992. postavljene barikade, da je 7. juna njen suprug došao iz Karadžića i da je tada počelo granatiranje, zbog čega su noć proveli u skloništu u jednoj zgradi.
Navela je da su sutradan došli naoružani ljudi, među kojima je neke od njih poznavala, a neki su bili u uniformama, da su razvalili vrata te ih pozivali da izađu vani ili će baciti bombu.
“Rekli su nam da se muškarci odvoje na jednu stranu, a mi na jednu”, navela je svjedokinja.
Prema riječima svjedokinje, za njenog muža su kazali da mu neće ništa biti i da ga vode na ispitivanje u komandu, a njima su rekli da idu u školu. Ispričala je da muža više nikada nije ni vidjela, te da su njegovi posmrtni ostaci pronađeni prilikom ekshumacije 2006. u selu Seljani.
Navela je da je u Srednjoškolskom centru bila 36 dana i da su ponekad mogli otići kući da uzmu hranu.
Svjedokinja je navela da je ispred škole bio transporter gdje su se nalazili vojnici i da su jednom pričali da je došao Rajko Kušić, koji je kazao tada da njemu dovedu bilo koga ko pokuša pobjeći i da su ispred škole postavljene granate, od kojih će “sami stradati ili će im on suditi”.
Prisjetila se da je jednog dana došao autobus i kamioni s ceradama te da su ih odvezli do sela Mangurići, da su ih istovarili u šumi i rekli da idu prema “Alijinoj teritoriji”.
Prema optužnici, Kušić je bio komandant Teritorijalne odbrane u Rogatici, a kasnije komandant Rogatičke brigade Vojske Republike Srpske, a istovremeno i član opštinskog Kriznog štaba. Tužilaštvo BiH je 2014. optužilo Kušića, ali s obzirom na to da živi u Srbiji, njegov predmet je preuzelo srbijansko pravosuđe, koje je podiglo optužnicu u oktobru 2020. godine.
Svjedokinja je advokatu Aleksandru Lazareviću kazala da ne zna šta se dešavalo u Karadžićima dok je njen muž boravio tamo.
Lazarević je pitao svjedokinju za razliku u iskazu od 2006. godine jer je tada ispričala da su bacili bombu, a da je danas rekla da su prijetili da će baciti, na šta je svjedokinja kazala da su prijetili.
Branilac je naveo da u ranijim izjavama nije spominjala da je vidjela Kušića u Srednjoškolskom centru, na šta je svjedokinja rekla da je on dolazio ispred, ali da nije ulazio u školu.
Svjedok Adil Hodžić ispričao je da maj 1992. u Rogatici pamti po granatiranju, upadu tenkova i transportera, zarobljavanju stanovništva i iseljavanju.
Ispričao je da su on, njegov brat i roditelji otišli u selo Hranjen kod rođaka. Prema njegovim riječima, rođak ga je poslije zovnuo i kazao da se planira napad na Hranjen. Roditelji su mu, kako je ispričao, bili teško bolesni i nisu mogli otići prema Barama sa ostalima.
Hodžić je saznao da su mu roditelji mrtvi i da se rođak vratio u selo kako bi ih sahranio, ali da tijela u kući nije bilo. Dodao je da nikada nije pronašao posmrtne ostatke svojih roditelja.
Nastavak suđenja zakazan je za 1. decembar.
