Vozeći se Romanijom magistralnom cestom prema Rogatici, mnogi bi promašili mali znak pored puta koji pokazuje skretanje za Novoseoce, selo nedaleko od Sokoca. Dok skrećemo prema ulazu u selo, asfalt ostaje iza nas, a put postaje uži i neravan. S obje strane sela nekoliko kuća, džamija i prekoputa nje mezarje.
U selu skoro da nema nikoga. Tišinu razbija razgovor ekipe Detektora s našom sagovornicom Munibom Čolić, koja se, hodajući ispred nas, prisjeća dolaska u Novoseoce na početku rata. Muniba je 12. jula 1992. sa suprugom Nezimom i troje djece došla u Novoseoce iz obližnjeg sela Kovanj, gdje su živjeli. Novoseoci su, kaže, njeno rodno selo, a tog julskog dana je padala kiša.
“Bili smo mokri do pasa”, prepričava nam Muniba dolazak u Novoseoce.
U selu su tada živjeli uglavnom Bošnjaci. Muniba nam priča kako je 27. jula oduzeto oružje od mještana, te je traženo da se potpiše lojalnost srpskoj strani.
“Ljudi su morali potpisati, nisu imali drugog izbora”, kaže Muniba.
U selu je stanovništvo tada ostalo da radi, jer su im srpske vlasti dozvolile da kose, te su čak dovozili naftu i benzin za kosilice. Isključivali su im struju, obećali da ih neće dirati, ali su ih neke komšije srpske nacionalnosti izbjegavale. Muniba hvali komšinicu Bogdanku iz sela Pavičići, koja je njenoj porodici donosila nešto od hrane.
Dan prije ulaska srpske vojske u Novoseoce, Muniba je s komšinicom Bogdankom otišla u prodavnicu u Sokolac kako bi djeci kupila čokoladu, gdje je čula da žele “iseliti Novoseoce”, što je po povratku ispričala porodici. Odlučili su da bježe iz sela.
“Samo se pakovati, bježati u šumu, i nema druge. Sutra, kaže, nakuhajte od ove hrane što može stajati, da idemo. Tu su nas noć opkolili”, prisjeća se Muniba.
Ujutro 22. septembra, mještani Novoseoca su nahranili stoku, ali je do Munibine kuće došao komšija, pozvao njenog oca i išaretom mu pokazao da su opkoljeni. Vojska se ukazala po brdima, kaže Muniba, te su naredili da se svi mještani okupe na uzvišenju zvanom Metaljka. Tu je uslijedilo razdvajanje žena i djece od muškaraca.
“Oni su bili u lancu, da ne bi ko kuda mogao pobjeći i izaći. Njih je bilo tri-četiri puta više nego nas. Sve što nas je bilo, 67 smo autobusom prebačeni, a njih ovdje je ostalo 44 muškarca”, kazala je.
Dalje prepričava kako su žene i djeca odvedeni ispred džamije, odakle su ulazili u autobus. Vojnici su, kaže, bili naoružani te je jedan prišao njenom mlađem sinu, uhvatio ga za bradu i pitao koliko ima godina, te su htjeli ostaviti i njenu dvojicu sinova.
“Drugi ondje stoji, na drugoj strani, govori: ‘Ne diraj sirotinje, dosta joj svega, puštaj joj djecu’”, prisjeća se navodeći da ne zna ko je bio taj vojnik koji je spasio život njene djece.
U Novoseocima ostali su njen muž Nezim, otac Lutvo, amidža te komšije i rođaci.
“Pokupili su ih u kamione, odvukli na smetljište i pobili”, navela je Muniba.
Tijela 42 ubijena muškarca iz Novoseoca su ekshumirana 2000. godine na smetljištu na Ivan polju, jedno tijelo je pronađeno na drugoj lokaciji, dok se za jednim još uvijek traga.
Muniba Čolić na mezarju u Novoseocima. Foto: Detektor.ba
Muhamed Karić je imao 14 godina kada je srpska vojska naredila da žene i djeca iz Novoseoca idu autobusom za Sarajevo, a muškarci ostaju na radnoj obavezi. On je bio najstarije muško dijete koje je izašlo iz ovoga sela.
“To je za mene lična tragedija, a ujedno i kolektivna tragedija za cijelo selo. Ja sam tada izgubio oca i amidžu od moje familije, ali tu su i rođaci i komšije iz sela. To je tragedija koja je u potpunosti izbrisala cijelo selo”, navodi Muhamed.
Priča da je bio dovoljno odrastao da vidi šta se dešava te da mu je sve bilo nepoznato i čudno, ali se sjeća trenutka razdvajanja.
“Oni su odvezli te ljude taj isti dan, nekih pet-šest kilometara odavde na deponiju, na smetljište, i tamo su ih strijeljali. To smo kasnije saznali kroz ove istrage od strane Tužilaštva, jer niko ko je bio tu, nijedna žrtva nije preživjela taj masakr”, dodaje Muhamed.
Zločin u Novoseocima uskoro će dobiti sudski epilog pred Sudom Bosne i Hercegovine jer je, nakon pet godina trajanja, proces protiv devet optuženih u fazi iznošenja završnih riječi stranaka u postupku.
Prema Munibinim riječima, sudski proces je davno trebao biti završen, s obzirom da su posmrtni ostaci pronađeni prije čak 26 godina.
“Puno je matera umrlo što su im ovdje djeca pobijena. Supruga isto je puno umrlo koje nisu dočekale… Ali neka se završi, neka se privede kraju”, navodi ona te dodaje da, po njenom mišljenju, nisu svi odgovorni procesuirani.
Muhamed Karić. Foto: Detektor.ba
Za napad na Novoseoce i ubistvo 45 bošnjačkih civila optuženi su Dragomir Obradović, u svojstvu komandira Stanice javne bezbjednosti Sokolac, Momčilo Pajić kao komandir čete Vojne policije Druge romanijske motorizovane brigade i Aleksa Gordić u svojstvu njegovog zamjenika, bivši vojni policajac Nikola Koprivica te Miladin Gašević kao zamjenik komandira Izviđačke čete, a Momir i Branislav Kezunović, Željko Gašević i Jadranko Šuka kao pripadnici te jedinice. S njima je bio optužen i Milan Tupajić, nekadašnji predsjednik Kriznog štaba Sokolac, ali je on preminuo tokom procesa. Osim 44 muškarca, u optužnici se navodi i da je u selu ubijena jedna žena.
Državni sud potvrdio je početkom godine optužnicu koja Radislava Krstića, bivšeg komandanta Druge romanijske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), tereti za zločin u Novoseocima. Krstića je ranije, u svojstvu bivšeg komandanta Drinskog korpusa VRS-a, Haški tribunal osudio na 35 godina zatvora za pomaganje u genocidu.
Muhamed Karić kaže da je vrijeme učinilo svoje, i dalje ima nade u tekući proces, naglašava da je pravda spora ali dostižna, ali ne vjeruje da će biti u potpunosti ispoštovana s procesom. Prema njegovim riječima, u protekle 34 godine dosta mještana koji su preživjeli septembar 1992. nije više među živima. Za Muhameda su danas Novoseoci, kako nam priča, samo blijeda slika nekadašnjeg sela.
“Ima ljudi koji su ovdje, žive i rade, ali to nije ni deseti dio onoga što je nekad bilo”, govori nam Muhamed.
