Multimedijalna stranica je objavljena povodom godišnjice početka zatvaranja logora “Omarska”, koji se s “Keratermom” i “Trnopoljem” prije rata koristio u svrhe općeg dobra zajednice, da bi u proljeće i ljeto 1992. postali mjesta sistematskog mučenja, ubistava i seksualnog nasilja za nesrpsko stanovništvo s područja općine Prijedor.
Osim 3D mapiranja ovih nekadašnjih logora, podstranica “Arhitektura zatočenja Prijedor 1992.” donosi hronologiju događaja koje su utvrdili međunarodni i domaći sudovi, svjedočanstva logoraša, ali i pregled šta su ti objekti bili nekada ranije.
Ideja za ovaj projekat inspirisana je virtualnim muzejem “Prisons Musem” koji je 3D mapirao zatvore u Iraku i Siriji.
Direktor virtualnog muzeja i novinar Amer Matar za Detektor kaže da je muzej nastao prvenstveno zbog porodica koje tragaju sa svojim nestalim članovima, ali i nepristupačnosti ovim mjestima. Pojašnjava da u današnje vrijeme svi koriste dostupnu tehnologiju, te su iskoristili trenutak kako bi sačuvali sjećanja i historiju ovih mjesta, od kojih se neka i danas koriste kao zatvori.
“Da nismo skenirali ove zgrade u tom trenutku, ovo sjećanje bismo zauvijek izgubili. Ako danas odete do tih zgrada, nećete vidjeti ništa što ih povezuje s logorom. Upravo zato je ovakav rad važan – on čuva ovaj mračni dio historije od toga da zauvijek nestane”, kaže Matar.
Izvršni direktor Balkanske istraživačke mreže u Bosni i Hercegovini (BIRN BiH) Denis Džidić kaže da je BIRN BiH ovom 3D rekonstrukcijom i korištenjem umjetne inteligencije htio spojiti ličnu priču svjedočanstava logoraša sa stvarnim prostorom unutar kojeg su počinjeni zločini, ali i zbog toga što je mali broj ljudi ima priliku posjetiti ove lokacije.
“Željeli smo da za ovu godišnjicu obilježimo njihovo postojanje i podsjetimo na ogromnu količinu sudskih presuda i svjedočanstava, da na neki način to povežemo s memorijalizacijom, s time kako ti prostori danas arhitektonski stvarno izgledaju”, kaže on.
Refik Hodžić, novinar i stručnjak za tranzicijsku pravdu, kaže da je memorijalizacija krucijalna za ozdravljenje jednog društva zato što se ona, za razliku od krivične pravde, bavi uveliko budućnošću i time kakvo društvo se gradi.
“Nedavno smo u samoj zgradi ‘Keraterm’, mi, Centar za mlade ‘Kvart’ i ljudi okupljeni oko njega organizovali jednu komemoraciju koja je bila nešto najdirljivije čemu sam ja prisustvovao u dugo vremena, gdje je odigrana jedna predstava o onome, ustvari, šta je srž te diskriminacije i dehumanizacije koja dovede do stravičnih zločina koji su počinjeni u ‘Keratermu’. Mi smo to radili u prostoru tog logora, ušli smo, osvojili smo i taj prostor”, kaže Hodžić.
“Arhitektura zatočenja Prijedor 1992.” donosi i pregled suđenja, odnosno osoba koje su osuđene za zločine počinjene u ova tri logora. Pregled obuhvata i osobe osuđene za zločine na području Prijedora u kojima su logori bili dio utvrđenog udruženog zločinačkog poduhvata.
Prema sudski utvrđenim činjenicama, nakon što su krajem aprila 1992. zbacili organe vlasti u općini Prijedor i izvršili niz napada na sela i područja nastanjena nesrbima, Krizni štab u Prijedoru otvorio je tri velika logora: “Omarska” – na mjestu bivšeg rudnika željezne rude površinskog kopa ispred istoimenog sela, “Keraterm” – u prostorijama fabrike keramičkih proizvoda, i “Trnopolje” – kompleks zgrada u istoimenom selu. Nesrpsko stanovništvo bilo je zatočeno u 58 zatočeničkih centara na području Prijedora.
Više hiljada stanovnika koji su prošli kroz ove logore bili su izloženi premlaćivanjima, mučenjima, seksualnom zlostavljanju te ubistvima.




