Vještak sudske medicine Vedo Tuco je na osnovu video-snimka tijela, te fotografija i opisa povreda od strane ljekara, zaključio da je na Zvonka Rajića pucano sa udaljenosti veće od dva metra iz oružja duge cijevi s povišenog položaja.
Vještak je detaljno opisao brojne ulazne i izlazne rane na tijelu, navodeći da na njima nema tragova djelovanja dima, opekotina i barutnih čestica.
“Da su usta cijevi bila bliže tijelu, onda bi imali i druge elemente djelovanja (…) što ukazuje da je ovo nastalo iz daljine”, objasnio je Tuco, napominjući da je to moglo biti i sa 20, 40 ili 60 metara.
Prema njegovim riječima, izlazne rane koje se vide na snimcima ne bi mogle nastati dejstvom iz “škorpiona”. Naveo je da postoje pištolji sa razornijim dejstvom, ali da ni oni ne bi mogli izazvati povrede kao u konkretnom slučaju.
Šerif Patković optužen je da je, u svojstvu komandanta Drugog bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH, 26. januara 1993. u selu Dusina ubio lokalnog komandanta Hrvatskog vijeća obrane Zvonka Rajića, koji je ležao ranjen na zemlji. Prema optužnici, Patković je prišao Rajiću na oko jedan metar udaljenosti i pucao mu u glavu i prsa iz “škorpiona”.
Tužiteljica Sanja Jukić sugerisala je da vještak nije imao obdukcioni nalaz, projektile i čahure, kao i da je video-snimak lošijeg kvaliteta. Tuco je rekao da je snimak bio dovoljan da iznese zaključke.
Na pitanje Jukić da li je tijelo bilo oprano s obzirom da na njemu nema krvi, vještak je kazao da je možda iskrvario na licu mjesta ili da je odjeća upila krv. Tužiteljica je posebno ispitivala o velikoj rani na licu, navodeći da vještak nije bio u prilici da obavi pregled, na šta je Tuco rekao da, na osnovu iskustva i razuma, tvrdi da je to izlazna rana s 99 posto sigurnosti.
Vještak balističke struke Mirhan Bešlija takođe smatra da nije pucano iz “škorpiona” municijom kalibra 7,65 puta 17 milimetara. Prema njegovom mišljenju, riječ je o puščanoj municiji kalibra 7,62 puta 39 milimetara ili većeg.
“To su projektili znatno veće energije… Manji kalibar nije mogao proizvesti ovakva oštećenja”, kazao je Bešlija.
Konstatovao je da je najmanje 27 oštećenja na tijelu nastalo kada je na Rajića pucano s leđa i bočno od strane više strijelaca istovremeno. Procjenjuje da je udaljenost bila tri do 50 metara. Kako je objasnio, na ranama nema tragova čađi i barutnih čestica.
“Potpuni prislon je isključen, čak i bliže rastojanje”, rekao je Bešlija, dodajući da oružje s kratkom cijevi ostavlja veće barutne tragove.
Kazao je da projektil iz “škorpiona” najčešće ne bi izašao iz tijela pri toj udaljenosti. Rekao je da su povrede nanesene dok je žrtva stajala. Da je na Rajića pucano dok je ležao, kako je naveo, onda bi i onaj koji je pucao morao ležati.
Bešlija je tužiteljici potvrdio da nije imao čahure, metke ni tačne promjere rana, ali se nije složio da zbog tih ograničenja nije mogao izvesti zaključke o kalibru i ulaznim i izlaznim ranama. Dodao je da, iako nema preciznih dimenzija rana, vidljivo je da je velika disproporcija između ulaznih i izlaznih.
“Ako imate ovako veliki izlaz, nemoguće je imati kratko oružje”, kazao je vještak.
Nije se složio da je isključio pištolj na osnovu četiri izlazne rane. Na pitanje da li isključuje da je Rajić mogao ležati na boku, Bešlija je rekao da ne isključuje, ali da uglovi koje je odredio to ne pokazuju.
Nastavak suđenja zakazan je za 3. juli.
