This post is also available in: English
Dim koji dolazi iz pravca sela Hotovlje prizor je koji Hakija Hatibović nikada neće zaboraviti.
Dok je boravio na liniji u mjestu Argud kod Konjica vidio je tamni oblak iz pravca sela Hotovlje, Bojići, Daganj i Kutine. Njegovoj porodici tog dana zapaljene su dvije kuće i dvije štale u selu Hotovlje.
“Znaš kako se osjećate, gubite sve, ostajete bez igdje išta, ne postoji ništa više“, prisjetio se za Detektor.
Kada je 1993. godine prvi put došao u selo vidio je da kuće više ne postoje. Zapaljeni su bili i domovi njegovih komšija.
Samiru Vranoviću, predsjedniku Udruženja Istina – Kalinovik ‘92, u tim napadima ubijen je otac. Do danas nije pronašao njegove ostatke.
Uprkos presudama izrečenim u Haagu protiv političkih i vojnih vođa Republike Srpske – u kojim su obrađeni zločini u Kalinoviku – kao i presudama protiv nekoliko pojedinaca pred Sudom BiH, Vranović kaže da su najodgovorniji za progone Bošnjaka ostali na slobodi.
“To je problem u suštini, što još nismo došli do pravih naredbodavaca”, kazao je Vranović.
Detektorovo istraživanje zasnovano na dokaznim materijalima korištenim tokom suđenja u Hagu i pred Sudom BiH, kao i iskazima svjedoka, otkriva da je operacijom paljenja sela rukovodio tadašnji načelnik policije u Kalinoviku Boško Govedarica.
Govedarica je, prema dokazima izvedenim u Hagu i pred Sudom BiH, raspoređivao policajce i ispitivao Bošnjake u zatočeničkim objektima na području Kalinovika, koji su bili pod komandom predsjednika Kriznog štaba Gruje Lalovića.
Lalović i Govedarica jesu istraživani, ali nikada nisu optuženi za ratne zločine.
Iz Tužilaštva BiH su za Detektor u pisanom odgovoru naveli da su 2024. godine predmet u fazi istrage proslijedili nadležnom tužilaštvu u Srbiji radi preuzimanja krivičnog gonjenja protiv osumnjičenih Lalovića i Govedarice, koji borave u toj zemlji i nedostupni su pravosudnim organima BiH.
Kako se navodi, tužilaštvo u Srbiji je u decembru 2025. godine poslalo obavijest da neće preuzeti krivično gonjenje i predmet vratilo Tužilaštvu BiH. Predmet je sada u radu, dodaje se u odgovoru.
Iz Javnog tužilaštva za ratne zločine Srbije nisu odgovorili na upit Detektora o ovom slučaju.
Detektor je od dva nezavisna izvora dobio potvrdu da se Govedarica i Lalović nalaze u Srbiji, ali nije uspio stupiti u kontakt sa njima. Na jedan od brojeva koji pripada osobi sa istim imenom i prezimenom kao Govedarica čovjek koji se javio tvrdio je da to nije on, dok za Lalovića nije bio dostupan broj telefona.
Promjena vlasti u Kalinoviku i formiranje logora
Barutni magacin. Foto: Detektor
U Kalinoviku je, prema presudama Haškog tribunala, ubijeno više od 120 bošnjačkih civila koje su pripadnici vojske i policije prethodno zarobili i odveli od njihovih kuća.
Do sada je pred međunarodnim i sudovima u BiH i Srbiji za te zločine osuđeno deset ljudi. Za progone i ratne zločine u Kalinoviku u Hagu su presuđeni Ratko Mladić, Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik.
Sud BiH je osudio Ratka Bundala na kaznu od 22 godine, dok su u istom predmetu osuđeni na 15 godina Neđo Zeljalja i na sedam godina Đorđislav Aškraba. Slavko Lalović je osuđen na pet godina, Novica Tripković, između ostalog i zbog zločina u Kalinoviku, na jedinstvenu kaznu od 20 godina, te Krsto Savić, kojem je, osim za Kalinovik, kazna od 17 godina izrečena za zločine počinjene u Nevesinju, Gacku i Bileći.
Apelacioni sud u Beogradu je na pet godina zatvora osudio Dalibora Krstovića.
U presudama Momčilu Krajišniku bivšem predsjedniku Skupštine Republike Srpske, i Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske (VRS), detaljno je opisano da su 20. aprila 1992. godine otpušteni policajci Bošnjačke nacionalnosti, među kojima i načelnik policije u Kalinoviku Ismet Poljak.
Na Poljakovo mjesto, kako se navodi u presudama, dolazi Boško Govedarica koji je od tog momenta u funkciji načelnika Službe javne bezbjednosti (SJB) Kalinovik.
U tom periodu, formira se opštinski Krizni štab Srpske demokratske stranke (SDS) čiji je predsjednik bio Grujo Lalović. On je tada bio poslanik u Skupštini Srpske Republike BiH i predsjednik Skupštine opštine.
Jedna od prvih odluka koju je potpisao Lalović je zahtjev bošnjačkom stanovništvu za predaju oružja.
Srpske oružane snage, kako se navodi u Haškim presudama, proglašavaju Kalinovik ratnom zonom 11. juna 1992. godine. Tada kretanje bošnjačkog stanovništva postaje još više ograničeno.
Vijeće Suda BiH je poklonilo vjeru svjedoku Draganu Cerovini koji je u iskazu opisao kako su policajci SJB Kalinovik, predvođeni rukovodnim kadrom među kojima je bio načelnik stanice Govedarica, zajedno sa vojskom zapalili selo Sočani u toj opštini.
Svjedok je opisao kako je Boško Govedarica rekao da su pismenu naredbu dobili od komande.
“Boško je rekao da je ne treba čitati jer su je svi već čitali u stanici. Boško je objasnio da su oni došli da budu vođe grupa, da policajci ne bi odgovarali”, izjavio je svjedok.
Zaštićeni svjedok “A” je u iskazu opisao kako je načelnik Boško Govedarica rekao da su od komandira Ratka Bundala dobili pismenu naredbu da zbog bezbjedonosnih razloga moraju zapaliti i Daganj, Bojiće, Hotovlje, Kutine.
Vijeće Suda BiH je utvrdilo da je komandu za paljenje sela dao vojni komadant Bundalo, a operativno provođenje te naredbe je izvršio Boško Govedarica, načelnik SJB Kalinovik.
Škola pretvorena u zatočenički centar
Obilježavanje ispred osnovne škole u Kalinoviku. Foto: Detektor
Svjedokinja Džemila Ređović se na suđenju Bundalu, Zeljaji i Aškrabi, koje je Sud u BiH osudio na ukupno 44 godine zatvora, prisjetila kako je njen suprug u drugoj polovini juna odveden, nakon što mu je došao poziv da se javi u opštinu. Policija je opkolila okupljene i odvela ih unutra, rekla je ona.
Informacije o suprugu tražila je od Bundala i Gruje Lalovića u Opštini.
“Lalović mi je rekao da je moj Rašid zatvoren iz više razloga, te je pokazao na Bundala i kazao da će ga poslati da mi pretrese kuću”, rekla je Ređović. Ona je dodala da su muškarci kamionom odvezeni do Barutnog magacina.
Krajem jula 1992. Ređović je zadnji put vidjela svoga supruga kada su im čuvari dozvolili da malo duže pričaju. Suprug joj je tada rekao da ih vode u Foču.
Memna Jašarević uspjela je izbjeći sa djecom preko sela Bukvice do slobodnog teritorija. Njen suprug Hilmo, nekadašnji nastavnik likovnog u osnovnoj školi u Kalinoviku, koji je krenuo nekoliko dana kasnije vratio se u to mjesto po stvari.
Ona kaže da je Grujo Lalović bio jedan od onih koji su upravljali sudbinom ljudi u Kalinoviku.
“Sama činjenica da su poslali obavijest ljudima, da se odazovu na radnu obavezu, to je bilo već krajem maja. Ljudi su pozvani da se odazovu radu, oni su se odazvali, a oni su ih zatvorili. Prema tome, tu nema dileme ko je odgovoran za te ljude”, kazala je Jašarević.
U osnovnoj školi koja je bila zatočenički centar, prema Detektorovoj bazi sudskih utvrđenih činjenica o ratu, silovano je otprilike 80 žena, a silovanja su vršena i na drugim mjestima na kojima su žene odvođene.
Zaštićena svjedokinja “B”, čiji je iskaz pročitan, ispričala je istražiteljima da su je 1. augusta uhapsili vojnici i policajci koji su tada pohapsili sve preostale žene i djecu. Dovezli su ih vojnim kamionom do škole u Kalinoviku.
Više puta u toj školi je silovana od strane nepoznatih vojnika na različitim lokacijama. Ispričala je da je bila odvedena u Foču i da su je vratili u Kalinovik u SJB gdje je ispitivao Govedarica nakon čega je dovedena u školu.
“Boško Govedarica joj je dolazio i upozoravao je da pazi šta će pričati jer je oni mogu uvijek naći”, navodi se iskazu.
Bivši pripadnici policije Milan Lalović i Danilo Đorem su tokom svjedočenja navodili da su znali da je u školi bilo silovanja, da su dolazile jedinice “sa strane” i da su o tome obavještavali svoje pretpostavljene.
“Svjedok ističe da je govorio Govedarici šta se dešava u školi, ali on im je samo rekao da moraju da idu tamo i obavljaju svoju dužnosti”, navedeno je u presudi Bundalu i ostalima.
Saznanja o zlostavljanju zatvorenika
Izvještaj. Foto: Screenshoot izvještaja
Iz izvještaja o radu SJB-a u periodu od aprila do augusta 1992. godine, koji je potpisao Govedarica, navodi se da je nakon poraza srpskih snaga na Trnovu 31. jula 1992. godine vojna komanda iz Kalinovika zatražila pomoć od vojne komande iz Foče, te da je tada došlo 100 naoružanih boraca.
Oni su, po presudi, bili pretpočinjeni komandi Taktičke grupe Kalinovik.
U istom izvještaju SJB-a Kalinovik stoji da su pripadnici ovih jedinica ulazili u školu i da su zlostavljali zatočene civile, između ostalog, oduzimajući im zlatni nakit i novac.
Presudom Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju je utvrđeno da su odgovorna lica SJB-a Kalinovik imala informacije o ovim događajima.
U izvještaju koji potpisuje Govedarica se navodi da su “vojni obveznici muslimanske nacionalnosti iz osnovne škole u Kalinoviku, koje je ova SJB obezbjeđivala, prebačeni u vojni zatvor”, gdje ih je preuzela vojna komanda taktičke grupe Kalinovik.
Fejzija Hadžić je na suđenju Mladiću ispričao da su pripadnici srpskih snaga 5. augusta 1992. na Jalašačkom Polju kod Kalinovika strijeljali 24 Bošnjaka iz okolnih sela, koje su od juna držali zatočene u zgradama osnovne škole i stare barutane.
“Rekli su nam da idemo u zatvor u Foči, na razmjenu. Mlađima su vezali ruke žicom. I meni su vezali ruke i udarali me po glavi. Nas 24 su utovarili u kamion i odvezli do livade. Postrojili su nas u kolonu i iz automatskih pušaka pucali na nas sa strane. Mene je metak pogodio u lijevu nogu, pao sam, kao i ostali, i pravio se da sam mrtav”, posvjedočio je Hadžić.
Prema Hadžićevom iskazu, srpski vojnici su ga sa tijelima ubijenih prenijeli u obližnju štalu, koju su zapalili.
“Uspio sam da skočim u donji dio štale i da pobjegnem”, ispričao je tada Hadžić.
Memna Jašarević kaže da nije bilo Hadžića ona bi još uvijek mislila da je njen suprug živ. Posmrtne ostatke je pronašla 2004. godine sa tridesetak ostalih.
“Odveden je i zatvoren prvo u školu, onda u međulogor u Barutni magacin”, prisjeća se.
Vijeće je u predmetu Bundalo i ostali navelo da se pažljivim pregledom knjige izlazaka može vidjeti da su mnogi zatvorenici redovno izvođeni iz logora na rad po naredbi i odobrenju načelnika Govedarice.
Sud je naveo da su neki pronađeni mrtvi i potom sahranjeni.
Predsjednik Udruženja Istina – Kalinovik ‘92. Vranović, koji još uvijek traga za ocem, ogorčen je radom pravosuđa i činjenicom da je za više od 100 ubijenih u Kalinoviku osuđeno samo nekoliko osoba, a da glavni naredbodavci i odgovorni nisu procesuirani.
“Kako vrijeme prolazi, mi imamo velike opstrukcije. Nismo zadovoljni sa Tužilaštvom Bosne i Hercegovine, nismo zadovoljni ni sa Tužilaštvom u Srbiji”, zaključio je on.