Od Srebrenice do Melbournea: Djeca preživjelih čuvaju sjećanje na genocid u BiH

U četvrtom tekstu BIRN-ovog serijala o trajnim vezama ratom raseljenih osoba sa njihovim rodnim zemljama, osnivačice organizacije Djeca Srebrenice Melbourne objašnjavaju kako svoju tugu pretvaraju u javno obilježavanje sjećanja.

Medina Ćehić i Senada Suljagić. Ilustracija: BIRN/Igor Vujčić.

Autor:

Azem Kurtić

1. marta 2026. | 08:00

This post is also available in: English

Kada Medina Čehić s grupom tinejdžera hoda Melbourneom noseći majice na kojima se nalazi bijeli Cvijet Srebrenice, stranci često pretpostavljaju da se radi o školskoj ekskurziji ili omladinskom klubu. U određenom smislu, oni to i jesu. Ali njihovo odredište nije muzej ili fudbalska utakmica, već historija.

„Ova djeca su rođena ovdje. Australija je sve što su ikada upoznali“, kaže Čehić. „Ali ono što se dogodilo našim porodicama dio je onoga što jesu. To se ne može objasniti samo riječima. Moraju to vidjeti, prohodati, osjetiti“, dodaje ona.

Čehić je jedna od osnivača Djece Srebrenice Melbourne, inicijative koju je formirala generacija bosanskohercegovačkih izbjeglica odlučnih da sačuvaju sjećanje na genocid nad Bošnjacima 1995. godine koji su počinili bosanski Srbi i prenesu ga svojoj djeci i široj australijskoj javnosti. Sa svojom rođakinjom Senadom Suljagić i njihovom prijateljicom Editom Klančević, Čehić pripada generaciji koju je oblikovalo direktno ratno iskustvo i njegova duga sjena.

Život obje žene povezan je sa Srebrenicom, gradom u istočnoj Bosni. Obje imaju bliske rođake koji su ubijeni u nizu sistematskih ubistava počinjenih sredinom jula 1995. godine. Ova ubistva su lokalni i međunarodni sudovi klasifikovali kao genocid.

Godinama je obilježavanje ubistava njihovih voljenih, koji su jedni od više od 8.000 žrtava, značilo prisustvovanje godišnjim vjerskim službama 11. jula. Preživjeli bi se okupili. Učio bi se Kur'an. Šaputale bi se priče. Svake godine su to bila ista lica.

„Ono što smo primijetile je da smo uvijek mi bili ti koji smo razgovarali sami između sebe“, kaže Čehić.

„Uvijek bi tamo dolazio predsjednik lokalne zajednice, naše majke, isti šef policije – bez većeg dosega u širu zajednicu“, kaže ona.

„Ono što sada imamo je znanje, edukaciju, volju i sredstva da radimo na obilježavanju na strukturiran način“, dodaje Suljagić.

„Srebrenica nas nikada nije napustila“

Komemorativni događaj u Melbourneu. Fotografija organizacije Djeca Srebrenice Melbourne.

Suljagić je rođena 1988. godine u selu Voljavica kod Bratunca u istočnoj Bosni. Kada je 1992. godine izbio rat u BiH, ona je s majkom, bratom i nenom prvo pobjegla u Sloveniju, a zatim u Njemačku.

Njen otac, Sakib Suljagić, ostao je u selu, zajedno s oba njena djeda i drugim muškim članovima porodice. Svi su oni odvedeni dok su se nalazili ispred baze mirovnih snaga UN-a u Potočarima, gdje su tražili sigurnost bježeći od snaga bosanskih Srba koje su zauzele „sigurnu zonu“ UN-a – Srebrenicu.

„U Australiju smo došli 2001. godine“, priča Suljagić. „Ali Srebrenica nas nikada nije napustila“, naglašava ona.

Čehić, rođena 1991. godine, u Njemačku je otišla kao beba. Njeni su roditelji tamo otputovali u posjetu neni i dedi. Kada je rat počeo, porodica je ostala u Berlinu, vjerujući da će se vratiti kući za nekoliko sedmica. Međutim, nikada se nisu vratili. Njen drugi dedo je ubijen kada su srpske snage ušle u Srebrenicu u julu 1995. godine.

Obje porodice su stigle u Australiju kao izbjeglice, pridruživši se bh. izbjegličkoj zajednici raštrkanoj po zapadnim i jugoistočnim predgrađima Melbournea. Džamije su za ove ljude postale centri zajednice – mjesta za molitvu, za komunikaciju na svom jeziku i međusobnu podršku. Djeca su brzo naučila engleski, a roditelji su dugo vremena provodili radeći. O traumi se rijetko naglas govorilo.

„Naši roditelji su bili u režimu preživljavanja“, prisjeća se Suljagić. „Pokušavali su donijeti hranu na sto, naučiti novi sistem i nositi se s onim što su izgubili. Nije bilo prostora za strukturirano sjećanje, za historijsko objašnjenje“.

Prekretnica je nastupila kada je Generalna skupština UN-a 2024. godine usvojila rezoluciju kojom se ubistva u Srebrenici priznaju kao genocid, nakon čega je uslijedio sličan prijedlog u australijskom parlamentu. Po prvi put, genocid su formalno priznale institucije koje su bile važne u njihovoj novoj zemlji.

„Taj legitimitet je nešto promijenio“, objašnjava Suljagić. „To je značilo da možemo pozvati profesore, političare, nastavnike. Mogli smo reći: ovo nije samo naša priča. Ovo je svjetska historija“.

Organizacija Djeca Srebrenice Melbourne nastala je iz potrebe da se popuni jaz između privatne tuge i javne edukacije.

Njihova prva velika komemoracija nije nimalo ličila na ranija okupljanja u džamijama. Pored govora, postavili su i izložbu ličnih predmeta: dedin šal, očev novčanik, porodične fotografije s rukom pisanim svjedočanstvima.

„Kada su ljudi vidjeli Medinu kako stoji pored fotografije svog ubijenog dede, to im je postalo stvarno“, pojašnjava Suljagić. „Ne brojke. Ne naslovi. Ljudsko biće“.

Među posjetiteljima bili su i Australci koji su učili o genocidu iz udžbenika, ali nikada nisu sreli potomke žrtava. Učinak je bio trenutan. „Moglo se to vidjeti na njihovim licima. Šok. Tišina. Zatim pitanja“, prisjeća se Čehić.

Prenošenje prošlosti u budućnost

Mladi učesnici iz Melbournea ulaze u Memorijalni centar Srebrenica nakon tri dana hodanja u sklopu Marša mira 2025. godine. Fotografija Djece Srebrenice Melbourne.

Za obje žene, njihov angažman se podjednako odnosi na budućnost koliko i na prošlost. One sebe vide kao prelaznu generaciju: posljednju koja je odrasla s preživjelima i prvu koja odgaja djecu bez direktnog sjećanja na BiH.

BIRN je upoznao Čehić i grupu djece iz Australije tokom Marša mira povodom 30. godišnjice genocida u Srebrenici u julu 2025. godine.

„Imam dvoje djece“, kaže Čehić. „Imaju 12 i 10 godina. Povela sam ih na Marš mira u Bosni. Hodali su istim stazama kojima je i moj amidža hodao šumom. Slušali su ga kako priča svoju priču“.

Marš mira, koji se održava svake godine, prati rutu od 100 kilometara kojom su na hiljade muškaraca i dječaka pokušavali pobjeći nakon pada Srebrenice. Za mlade ljude odrasle u Australiji, to je suočavanje sa stvarnošću daleko od udobnosti predgrađa.

„Možete govoriti o rasizmu ili genocidu teoretski. Ali kada spavaju u logorima i vide masovne grobnice, nešto se mijenja. To uči empatiji. To ih čini boljim ljudskim bićima“, ističe Čehić.

Suljagić se slaže s ovom konstatacijom. Ima devetogodišnje blizance i brine se šta će ostati od sjećanja kada preživjeli nestanu.

„Naši roditelji su nosili traumu. Mi nosimo odgovornost“, kaže ona. „Pitanje je imamo li srca da je održimo živom“.

Ta odgovornost se komplikuje drugom stvarnošću: negiranjem genocida.

U Australiji, negiranje genocida nije apstraktna stvar. I Suljagić i Čehić opisuju organizovano lobiranje od strane srpskih nacionalističkih grupa koje su pokušavale blokirati komemoracije, uključujući i incident kada su Majke Srebrenice zamoljene da napuste trgovački centar gdje su plele Cvjetove Srebrenice.

„Postoje ljudi na pozicijama moći koji otvoreno negiraju genocid“, kaže Suljagić. „Postoje crkve sa likovima ratnih zločinaca na zidovima. I postoje djeca koja nose četničke simbole na školskim fudbalskim utakmicama“.

Godinama je, naglašava ona, bosanska zajednica odgovarala tišinom, fokusirajući se na preživljavanje, a ne na konfrontaciju. Sada je strategija drugačija.

„Ne vičem na nikoga na ulici“, kaže ona. „Pisaću svom lokalnom zastupniku. Objasniću šta taj simbol znači. Zalažem se da se prepozna kao simbol mržnje“.

Rezolucija UN-a je ojačala njihovu poziciju. Omogućava im da se suprotstave negiranju institucionalnim jezikom i pravnim autoritetom, a ne samo ličnim svjedočenjem.

Djeca Srebrenice Melbourne ne vide svoju ulogu kao zamjenu vjerskih organizacija ili organizacija preživjelih, već zauzimaju novi prostor između komemoracije i edukacije.

„Džamija duhovno liječi“, objašnjava Suljagić. „Ono što mi pokušavamo učiniti je sačuvati historiju. To nije isto“.

„Srebrenica je simbol“

Fotografija Djece Srebrenice Melbourne.

Njihov sljedeći cilj je prelazak u škole. Kroz kontakte s Muzejom ratnog djetinjstva u Sarajevu, nadaju se da će uvesti strukturirane nastavne materijale o genocidima u Srebrenici, Ruandi i Kambodži u australijske učionice.

„U islamskoj školi to je lako“, kaže Čehić. „U javnoj školi je teže. A tu je najvažnije“.

Finansiranje je, za sada, neformalno. Članovi zajednice doniraju male iznose. Dugme za donacije stoji i na njihovoj web-stranici, ali rijetko se koristi.

„Novac nije problem“, kaže Suljagić. „Organizacija je. Naši roditelji nikada nisu imali ni vremena ni alata za izgradnju institucija. Mi imamo“.

Taj osjećaj generacijske smjene provlači se kroz sve što rade. Njihovi roditelji su pobjegli od rata. A oni se snalaze na univerzitetima, u parlamentima i medijima.

„Ovdje imamo privilegije bijelaca“, kaže Suljagić bez ustručavanja, s australijskim naglaskom. „Izgledamo kao Australijanci. To otvara vrata. To možemo iskoristiti da kažemo istinu“.

Njihov aktivizam nije ograničen na BiH. Poput mnogih porodica preživjelih, povlače paralele i sa sukobima današnjice. Tokom prošlogodišnje komemoracije, pored Cvijeta Srebrenice podignute su i palestinske zastave. Dok je razgovarala s BIRN-om, Suljagić je na grudima nosila i malu palestinsku zastavu i Cvijet Srebrenice.

„Za mene je Srebrenica simbol“, objašnjava Suljagić. „Ne samo onoga što se dogodilo Bošnjacima, već i onoga što se događa kada svijet skrene pogled“.

Čehić dodaje da su takve veze prirodne za djecu onih koji su preživjeli genocid. „Prepoznajete jezik dehumanizacije. Čujete ga iznova i iznova“.

Ipak, osnovna misija ostaje fokusirana na odavanju počasti njihovim porodicama i osiguravanju da njihove priče ne nestanu.

„Moj otac nije ‘umro’. Ubijen je. Riječi su važne“, navodi Suljagić.

Organizacija planira još jednu veliku komemoraciju u Melbourneu ovog jula, moguće na centralnom, neutralnom mjestu, a ne u džamiji. Nadaju se da će uključiti akademike, umjetnike i nastavnike. Žele dosegnuti dalje od bh. zajednice.

„U suprotnom samo ponavljamo isti krug“, smatra Čehić.

Ta odgovornost je tihi motor koji stoji iza organizacije Djeca Srebrenice Melbourne: ne nostalgija, ne osveta, već kontinuitet.

Njihovi roditelji su preživjeli genocid i raseljavanje. Sada njihova djeca moraju preživjeti zaborav.

„Ne možemo ovo prepustiti slučaju“, potencira Suljagić. „Ako mi ne ispričamo priču, neko drugi će je prekrojiti“.

U zemlji udaljenoj pola svijeta od BiH, djeca Srebrenice grade nešto što njihovi roditelji nikada nisu mogli zamisliti: javno sjećanje, izgovoreno na engleskom jeziku, utemeljeno na dokazima i nošeno od strane nove generacije.

„Ne radi se o životu u prošlosti. Radi se o tome da se osigura da budućnost zna šta se dogodilo“, zaključuje Čehić.