Njena srodnica Đana Handžo Feriz nam priča da je Emina do rata 1992. živjela u Presjeci kod Nevesinja sa sestrom Mejrom i djeverom Hajrom, te sinovima Huseinom, Hasanom i Mustafom, nevjestama Jasnom i Hajrom, te unučadima Amarom, Ajlom, Amrom, Samrom i Aganom, u dobi od nepune jedne pa do šest godina.
Emina je Đani bila očeva tetka, s kojom je živjela veći dio djetinjstva nakon što je protjerana iz Nevesinja, te joj je usmeno prenosila šta se dešavalo na početku rata, kako je pravila baklavu za Bajram i kako su napustili Presjeku nakon napada u drugoj polovini juna 1992. i kako su noć proveli u šatorima na Kljunskom brdu.
“Ema se nadala da će zajedno sa cjelokupnom porodicom preko planine Velež stići u Mostar. Ona je krenula djeci sipati vodu i ubrzo nakon toga pala je granata u njihovoj blizini, koja ih je razdvojila. Formirale su se dvije grupe i svaka je samostalno za sebe krenula prema Mostaru. Ema je tu posljednji put vidjela članove svoje porodice”, priča nam Đana ono što je od Eme saznala o sudbini porodice.
Emina se, kako je ispričala svojoj srodnici, zadesila u grupi koja se spasila od mučenja i ubistava srpskih snaga, koje su drugu grupu, u kojoj je bilo i 11 članova njene porodice, na lokalitetu Jasenov do – Teleća lastva presreli i ubijedili da će im pomoći.
“Međutim, vrijeme je pokazalo da je to bila njihova karta u smrt, jer je ta grupa ljudi nakon toga dovedena pred osnovnu školu na Zijemljima, gdje su, između ostalog, i Emini sinovi odvojeni od žena i djece. Emini sinovi su ekshumirani u ljeto 1999. godine”, govori nam Đana.
Prepričava zatim kako je tada imala osam godina i kako su joj roditelji indirektno sugerisali da ne postavlja “neka neumjesna, radoznala pitanja”, kako to djeca inače u tom dobu znaju, da ne bi probudila rane i sjećanja koja su ležala u Emini Ploskić.
Đana Handžo Feriz želi da Ema i njena djeca nikada ne budu zaboravljeni. Foto: Đana Handžo Feriz
Zločini u Nevesinju su utvrđeni u presudama Haškog tribunala u kojima je navedeno da je na tom području u junu 1992. ubijeno na desetine Bošnjaka, da su granatirana sela na području općine, te hotimično oštećivani ili razarani vjerski spomenici, a civlilno stanovništvo zatvarano. U haškim presudama su konstatovana i ubistva staraca u selu Presjeka, mještana sela Gornja Bijenja, Postoljani i Kljuna, kao i ubistva nekoliko djece i žena bošnjačke nacionalnosti zatočenih u podrumu toplane u Kilavcima, koji su zakopani u jamu Lipovača.
U Sudu Bosne i Hercegovine, za zločine počinjene na području Nevesinja vodi se postupak protiv Dragana Đurđića, nekadašnjeg zamjenika komandanta Petog bataljona Nevesinjske brigade Vojske Republike Srpske (VRS) i komandira Interventnog odjeljenja, te Dragana Ivaniševića, Gorana Došle, Milana Trifkovića, Siniše Kandića, Dragoslava Aćimovića i Mladena Kandića, bivših pripadnika Petog bataljona, za ubistva oko 100 žrtava bošnjačke nacionalnosti s područja Nevesinja. S njima je optužen bio Zdravko Kandić, nekadašnji komandant Petog bataljona Nevesinjske brigade VRS-a, koji je u međuvremenu preminuo.
U optužnici se navodi kako su pripadnici Interventnog odjeljenja 26. juna 1992. na Veležu, na lokalitetu Jasenov Do – Teleća Lastva, zarobili grupu od oko 75 civila Bošnjaka muškaraca, žena i djece, koji su zbog napada srpskih vojnih snaga na njihova sela pokušali preko planine Velež preći na teritoriju pod kontrolom Armije BiH. Civili su, prema optužnici, dovedeni pred školu u selu Zijemlje, a muškarci su tu odvojeni od žena i djece, te kaminom prevezeni na lokalitet Breza – Dubravica, gdje je izvršeno strijeljanje više od 30 njih.
Među njima su bili Emini sinovi Husein, Hasan i Mustafa, kao i njen djever Avdo.
Prema optužnici, Kandić je naredio nezakonito lišenje slobode i nezakonito zatvaranje civila, žena i djece bošnjačke nacionalnosti, u prostorije “Kotlovnice” u Nevesinju, gdje su žene i djeca nezakonito zatvoreni u jednu manju prostoriju.
Emina Ploskić u Mostaru. Foto: Porodična arhiva
U optužnici se navodi da su žene i djeca bili zatvoreni u “Kotlovnici” u Nevesinju i držani u nehumanim uvjetima, uz konstataciju da im se od tada gubi svaki trag.
Među civlima koji su zatvoreni u “Kotlovnicu” bilo je petero Eminine unučadi i dvije nevjeste, od kojih se jedna uspjela spasiti, ali se za njenom djecom gubi svaki trag, kao i za drugom nevjestom i troje unučadi.
“Najveća želja nas, preostalih članova porodice, jeste da počinioci ovog zločina budu adekvatno kažnjeni. Želja mi je isto tako da Eminini unučad i sinovi, moji rođaci, ne budu zaboravljeni. Svjesna sam da je ova tema teška i bolna, pogotovo za roditelje koji su izgubili djecu, ali ih trebamo pominjati i ne smijemo zaboraviti. Kada pomišljam na tu djecu, pomišljam šta su mogli biti, i na njihove očeve, koji su imali izgrađene živote, bili obrazovani. U jednom danu je to presječeno”, ističe Đana Handžo Feriz.
Priča nam kako su Eminu članovi porodice uvijek zvali tetkom, a da je za nju i brata Amara bila kao druga nena. Bila je plemenita žena. Iako nije posjedovala formalno obrazovanje, bila je izrazito pametna žena, zagovornik školovanja i obrazovanja, te je nju i brata usmjeravala ka visokim ciljevima.
“Kakva god nevolja i strah u životu naiđu, njen život i njena djela su nama primjer da nema predaje i duhovnog posustajanja. Radovala se svakoj reklami u kojoj bi vidjela dijete, koje bi joj izmamilo osmijeh na licu, pa bi mu se smješkala i tepala kao da je bilo prisutno tu u sobi. Na svaku scenu nasilja, pokrivala bi rukama oči i glavu okretala u stranu, pritom izgovarajući da to ne može gledati. Njen odnos prema životu ipak predstavlja simbol hrabrosti, mentalne snage i ponajviše primjer udahnute vjere u čovjeku”, zaključuje Đana.