U julu 1995., kada su srebrenički muškarci i dječaci pokušavali napustiti ovo područje, Nedžad je imao svega 17 godina. On se 11. jula sa ocem i amidžom pokušao priključiti koloni koja je tražila spas preko šuma. Prisjeća se da je, usljed granatiranja, oca i amidžu izgubio prije nego su se i priključili koloni.
“Ostao sam u masi ljudi – broj između 12.000 i 15.000 ljudi, po mojoj procjeni. Ja sam se našao tamo ne znajući nikoga, plakao i pokušavao da se uhvatim za nekog da me povede, međutim niko nije želio. Svi su odbijali”, govori Nedžad za Detektor 30 godina nakon genocida počinjenog nad srebreničkim stanovništvom.
Njegova majka i tri sestre otišle su ka Potočarima i sjeća se da bi se vratio da je ikako mogao, ali je bilo daleko.
“Ostao sam u toj koloni i gledajući sav taj horor, strah. Ustvari, taj strah koji sam proživljavao, sad kad se vratim, kad pokušam malo da premotam film – ja sam se već bio pomirio sa smrću, da ću biti ubijen svakog trenutka”, kaže on.
Navodi da se nalazio na zadnjem dijelu kolone, koji je krenuo tek narednog dana, i da je u jednom trenutku kolona bila presječena.
Nedžad se jako dobro sjeća da su ih 13. jula, u popodnevnim satima, srpski vojnici pozivali da se predaju. Iako nisu htjeli da izađu, u jednom trenutku je izašao s grupom od 1.000 do 2.000 ljudi, među kojima je bilo ranjenika, koje je i on nosio.
Nakon što su bili izloženi maltretiranju, u konačnici im je rečeno da trče prema Bratuncu i nose ranjenike jer kamioni sa izbjeglicama iz Potočara nisu mogli da prođu. Nedžad kaže kako su on, ali i ostali muškarci bili prisiljeni pokazivati tri prsta. Dodaje da su se onda smjestili na livadu u Sandićima.
“Mogli smo misliti da će ubiti jednog čovjeka, dvojicu, trojicu, ali da ubiju sve nas, to niko nije mogao zamisliti… Naređuju da legnemo potrbuške i stavimo ruke iza vrata i da aplaudiramo, ali ne smijemo gledati šta se dešava okolo. Tako smo, u tom položaju, proveli dva-tri sata, po mojoj procjeni, i cijelo to vrijeme oni su pucali. Što u blizini, što dalje”, dodaje. Nakon rata shvatio je da su u to vrijeme, dok su ležali, ljudi u Kravici bili ubijani, jer se Kravica ne nalazi daleko od Sandića.
Škola u Petkovcima. Foto: ICTY
Sa ove lokacije Nadžadu i ostalim muškarcima je bilo naređeno da se popnu u šest šlepera koji su došli i odvezli ih u Bratunac. Prisjetio se da je tada vidio svjetla prvi put od početka rata, jer u Srebrenici nije bilo struje. Tu noć proveli su u kamionima.
U jutarnjim satima kamioni su krenuli prema Konjević-Polju. Nedžad kaže da su civili po ulici i balkonima posmatrali kolonu koja se zaustavila na izlazu iz Bratunca, a nakon toga su spustili ceradu, usljed čega, zbog visokih temperatura, nastaje “pakao u kamionu”.
“Ostajemo bez kiseonika, ne možemo da dišemo, ljudi umiru, piju vlastiti urin”, govori on.
Tada je Nedžad pronašao rupu na ceradi, kako bi pokušao doći do svježeg zraka, te vidio vojnike, ali i djecu koja pored voze bicikle. Ta scena za njega je nešto što se ne zaboravlja.
“Oni su ipak imali normalan život. Živjeli su jednim normalnim životom, za razliku od nas u Srebrenici koji smo bili pod opsadom – i evo sad smo u trenutku kad nas vode u smrt, da nas strijeljaju, dok moji vršnjaci srpske nacionalnosti vozaju bicikla”, prisjetio se.
Ovu sliku, kaže, ne može izbrisati iz svog sjećanja.
Kamioni su u konačnici došli do škole u Petkovcima.
Nedžad se sjeća da je bio u učionici na prvom spratu i da je već bio sumrak, a začula se rafalna paljba i počela su ubijanja. Slušao je udarce, jauke i konstantnu pucnjavu. Nekad oko ponoći, došao je red i na njega.
“Sjećam se da sam se skupio i vidio sam rupe na plafonu od metaka kako su pucali”, kaže on.
Jedan vojnik je došao i rekao da se pripreme za Crveni krst, koji dolazi da ih registruje za razmjenu. Nedžad kaže da je bio mokar i prljav te zatražio od nekoga majicu jer ga je bilo sramota izaći takav. Amidža, kojeg je u međuvremenu našao, nije htio izaći s njim i ostao je u učionici.
“Ja sam izašao tamo, međutim nije bio Crveni krst, samo su vojnici bili i čekali tamo na hodniku. Jedan je od njih naredio da se skinemo do pojasa goli, da izujemo obuću ko ima – ja nisam imao obuće, imao sam poderane čarape”, kaže on.
Tada su im, jednom po jednom, bile vezane ruke.
“Kad je meni svezao ruke, ja ustvari shvaćam da je to kraj. Jednostavno, da je to – to, i nisam ništa želio da gledam, samo sam oborene glave stajao”, govori on. Izlazeći iz škole, vidio je krv i ostatke ljudskog tijela po hodniku. Sve vrijeme čekao je da pucaju u njega.
Nakon što je prošao pored mrtvih tijela ispred škole, popeo se s drugim muškarcima u kamion, koji ih je odvezao do Brane crvenog mulja kod Petkovaca, gdje su vršena masovna ubistva.
Brana u Petkovcima. Foto: ICTY
Već po izlasku čuli su se rafali, a muškarci su redani u redove. Nedžad kaže da je u tim trenucima samo želio da dobije kap vode, da ne umre žedan.
“Žao mi je bilo umrijeti žedan. Pomislio sam samo: ‘Pa moja majka neće saznati nikada gdje sam završio.’ Govorim sebi: ‘Pa umrijet ću brzo’”, kaže on. Ne može se ni sjetiti kada su ga meci pogodili, vjerovatno zbog šoka kada je vidio ubijene ljude ispred. Nedžad je bio ranjen u grudni koš, ruku i nogu.
Kada su se završila “redovna ubistva”, kako ih on naziva, vojnici su počeli ubijati one koji su preživjeli a bili ranjeni.
“U jednom trenutku vojna čizma staje ispred mojih očiju, i ja sam zatvorio oči misleći da je došao da ubije mene, a on je pucao u čovjeka pored mene, koji je stenjao… U tim trenucima pogađa me kamenje, rasprskavajuća municija u vrat i rame. Ja govorim sebi: ‘Pa, majko moja, što ne umirem, sav sam izranjavan’”, prisjeća se Nedžad. Glasovi koji su se čuli, utihnuli su.
Nedžad i još jedan preživjeli uspjeli su da napuste to mjesto, a kamioni su nastavili dolaziti i ubijanja su se nastavila. Njih dvojica lutali su danima i noćima dok nisu naišli na jedno selo, te u konačnici bili odvedeni u bolnicu u Sapni, nakon čega je prebačen za Tuzlu.
Nedžad je preživio, ali nisu članovi njegove porodice – otac, amidža, čiji posmrtni ostaci su pronađeni u više masovnih sekundarnih grobnica uz rijeku Drinu, te dvojica daidža i rođaci.
Poslije svega što je preživio, Nedžad nikad nije mogao zamišljati da će živjeti u Srebrenici. Tu je već 19 godina i osnovao je porodicu.
“To je život. Nikad nisam mogao zamisliti, ali ja vjerujem i zločinci u Haagu, a i oni koji su na slobodi, da nisu mogli zamisliti da jedan preživjeli sa egzekucije ili drugi… da će doći ovdje u Srebrenicu poslije svega. Da će se vratiti na svoje, da će da žive. Ni oni to nisu mogli zamisliti. A evo, mi smo ovdje”, kaže on.
U haškim presudama koje je analizirao Detektor za “Bazu sudski utvrđenih činjenica o ratu u BiH” navodi se da je velika grupa zarobljenika iz Bratunca 14. jula 1995. odvezena u školu u Petkovcima, gdje su ulazili vojnici i tukli ih ili prozivali napolje i ubijali.
Zatočenima je rečeno da se svuku do pasa, da izuju cipele, ruke su im vezane na leđima, i kamionima su odvezeni u kameniti predio kod brane u Petkovcima, gdje su likvidirani po silasku s kamiona. Ubijeno je najmanje 800 Bošnjaka.