Ispred djelimično obnovljenih kameničkih kuća, uglavnom stariji pripremaju drva za zimu. Stoka, od koje žive, na livadama je na ispaši. Povratnici ne idu često u grad, kaže Sulejman. Puno češće tamo su njihova djeca i unuci koji idu u školu. Nedavno su ih uznemirili grafiti na zgradama u čast ratnim zločincima zbog kojih su prije 30 godina morali napustiti svoje domove.

“Kao djetetu koje prolazi kraj sportske dvorane ili ode kraj Drine, gdje su grafiti bili, ili starijoj osobi, to postaje za njih strah i jeza”, kaže Sulejman.

Nakon etničkog čišćenja 1992. godine, u ovom gradu na granici sa Srbijom, odakle su dolazile paravojne formacije, niti u jednoj školi nema više od desetero djece Bošnjaka u jednoj smjeni, kaže Sulejman.

“To je jedno-dvoje djece, i kad gledaš s tog aspekta, sigurno da nikome nije prijatno”, dodaje.

Njemu su sinovi često dolazili iz škole i prepričavali prizore zbog kojih se ne osjećaju ugodno niti prihvaćeno.

Natpisi “Nož, žica, Srebrenica” i “Ratko Mladić heroj” bili su danima ispisani na zgradama u centru Zvornika. Nakon upita Detektora, tamošnje vlasti su ih prekrečile. Ali počinici nikada nisu pronađeni niti kažnjeni.

Sulejman i drugi povratnici žele konačno vidjeti da se počinioci kazne. Jedino tako misle da bi im se poslala poruka da veličanje zločina nije prihvatljivo u gradu gdje su izgubili članove svojih porodica.

“Moja kuća je u toku rata uništena, i ova ovdje gdje sad živim i porodična kuća gdje je otac bio, zapaljene su do temelja”, prisjeća se Sulejman.

Kaže da je bio jedan od prvih povratnika 2000. godine, kada je živio u tuđoj kući dvije godine, dok nije izgradio sprat svoje kuće na mjestu gdje je nekada bila porodična.

“Bilo je teško, sve uništeno, sve porušeno, sve zaraslo”, kaže on.

U Kamenici danas živi sa suprugom i tri sina. Veličanje osuđenih za ratne zločine i opravdavanje genocida u natpisima na zgradama, Sulejmanu vraćaju bolna sjećanja na oca i gotovo 20 drugih članova porodice. Još uvijek traži dvojicu amidža i jednog amidžića.

“Ali život ide dalje, Bože moj, ne treba se nikad predati, još uvijek moraš živjeti i biti čovjek gdje god”, kaže Sulejman, koji je nakon napada na Kamenicu 2. februara 1993. godine uspio preći do Nezuka prema Tuzli.

U augustu prošle godine na sportskoj dvorani “Sokolski dom” u Zvorniku ispisan je grafit kojim se veliča i herojem naziva na doživotnu kaznu zatvora osuđeni Ratko Mladić, a godinu dana poslije, na maloj zgradi u samom centru, ispisano je “Nož, žica, Srebrenica”. Ovaj natpis opravdava i veliča genocid, što je kažnjivo Krivičnim zakonom.

Ali Okružno javno tužilaštvo u Bijeljini zaključilo je da ne postoje elementi krivičnog djela u prijavi koju su dobili iz policije, potvrdili su za Detektor iz Policijske uprave Zvornik. Iz Tužilaštva su Detektoru kazali da nikada od policije nisu ni dobili izvještaj.

Slično se desilo i ranije, kada je Detektor istraživao zločine iz mržnje.

Gradonačelnik Zvornika Bojan Ivanović kaže kako ne uspijevaju kazniti počinioce jer im ne mogu otkriti identitet. Kaže da grafite crtaju uglavnom noću, na mjestima gdje znaju da nema videonadzora.

“Tačno je da se dešavalo da negdje osvane neki grafit koji je uvredljivog sadržaja, ali mi smo se maksimalno trudili da to uklonimo u najkraćem mogućem roku, tako da smatram da su povratnici sigurni i bezbjedni što se tiče grada Zvonika”, kaže Ivanović.

On vjeruje da povratnike treba umiriti jer komunalna policija, sama ili nakon prijave, prekreči grafite. To su uradili nekoliko puta kada su novinari Detektora slali upite o novim grafitima. Ali za desetak povratnika s kojima je Detektor razgovarao samo uklanjanje grafita jednostavno nije dovoljno. Napadi na njih rijetko se kažnjavaju, baš kao i oni koji ispisuju poruke mržnje na zidovima, pa povratnici danas iz straha ne žele javno govoriti.

Senad Sejfić još uvijek čeka kaznu za napadača koji ga je prije godinu dana pretukao ispred džamije u centru grada. Povjerenje u institucije i sigurnost koju je tada izgubio, do danas mu se nisu vratili. Na to je uticala i istraga koja je mijenjala tok.

“Nikome ništa, postupka nema. Moram pitati stručnjake koliko vremenski to traje, može li zastarjeti slučaj, što će vjerovatno ići u tom pravcu”, kaže on.

Za njega je Kamenica bila “mirna luka”, mjesto kojem se uvijek najradije vraćao. Danas, svaki put kada se vrati u rodno mjesto, bude mu se negativne emocije zbog kojih mu je neprijatno ostajati duže. Kamenica ga podsjeća na premlaćivanje.

“Taj isti prvi napadač, on se zaletio svom silom da mene gurne s namjerom da me baci na neki zid, a taj zid ima gore mrežu, armaturu, ono mi je izlgedao smrtonosni udarac”, prisjetio se napada.

Gradonačelnik Zvornika želi naglasiti da je slučaj riješen brzo i da je on s drugim iz gradskih službi napravio sastanak s povratnicima, gdje je čuo poruku da su sigurni u Zvorniku.

“Riješeno je na najbolji mogući način, sve se smirilo, počinioci tog djela su bili privedeni, uhapšeni, dalje sprovedena procedura, tako da nije bilo nekih, da kažem, velikih problema i život se nastavio normalno odvijati u gradu Zvorniku”, kaže Ivanović.

On nije znao u kojoj je fazi postupak niti šta se desilo s povratnikom i napadačima. Sa Sejfićem nikada nije razgovarao jer je u danima nakon napada bio nedostupan, objašnjava on.

Kamenički povratnici novinarima kažu da su oni zahtijevali sastanak s lokalnim vlastima nakon napada na Senada, jer je taj incident izazvao strah, nepovjerenje i paniku među povratnicima.

“To je meni samo jedno licemjerstvo od tih vlasti koje to žele onako samo prikriti, samo forme radi. (…) Za mene bi bio ispravan korak da se mogu naći počinioci, a oni jasno znaju ko su, gdje su i šta su radili”, kaže Senad.