Obilježene 32 godine od početka raspuštanja logora „Manjača“
Kroz ovaj logor, prema procjenama Saveza logoraša BiH, prošlo je skoro 5.000 osoba nesrpske nacionalnosti, dok je prema podacima Međunarodnog komiteta Crvenog krsta bilo zatočeno 3.737 zatvorenika.
Među njima je bio i Sadmir Alibegović, nekadašnji policajac iz Sanskog Mosta, koji je u ovom logoru proveo šest mjeseci, od juna do do decembra 1992. godine.
“Kada sam ušao na kapiju ovog logora video sam prizor iz ratnih filmova. Logoraši sa rukama na leđima, na ulazu srpske zastave… Okolo su bile osmatračnice, tu su bili vojnički psi, mitraljeska gnijezda. Legli smo na beton gdje su naredili da po četvorica legnu na jednu deku i takođe smo se četvorica pokrili drugom dekom”, govori Alibegović za Detektor.
Kako kaže, nakon odlaska stražara iz prostorije u koju su ih smjestili, prišla im je jedna grupa logoraša koja im je dala vojničke hlače, bluze, džempere, uz savjet da obuku što više na sebe jer im slijedi “upisnina u logor”, odnosno premlaćivanje.
“Dok smo čekali pregled kod ljekara stražari su nas već počeli zlostavljati, a kasnije su najteža bila ispitivnaja o nekim djelima za koja nismo imali nikakvu odgovornost. Mi smo bili civili. Bila su ovdje velika izgladnjivanja. Živjeli smo sa jednom šnitom kruha, gdje se jedan kruh rezao na 20 dijelova, sa šestim dijelom paštete ujutro i neke obojene vode, kao neki čaj, koji nije imao nikakav ukus”, priča nam Alibegović.
Prema njegovim riječima, logoraši su uvijek imali neku nadu da će biti pušteni kući jer se cijelo vrijeme govorilo o raspuštanju logora.
O torturama u logoru svjedoči i Senad Kugić, takođe iz Sanskog Mosta. U logorima je tokom proteklog rata proveo duže od 16 mjeseci, od toga na „Manjači“ skoro pola godine.
“Sad kad sam ulazio kroz ovu kapiju, sjetio sam se kad su napravili špalir. Nas je došao pun kamion. I svi smo prošli kroz taj špalir, gdje su nas tukli i maltretirali. Naježim se kad vidim ove objekte i kad se sjetim tih događaja”, govori Kugić.
Napominje da logoraši danas nestaju i umiru poniženi od strane vlasti jer su prošli toliku patnju, ali i dalje nemaju riješen status i zakon koji bi ih zaštitio.
Iz udruženja logoraša navode kako je u samim objektima, kao i tokom transporta prema logoru ubijeno je oko 90 logoraša. Tako su se tokom transporta 7.jula 1992.godine u kamionima iz Sanskog Mosta ugušile 24 osobe.
Bivši logoraši kažu da ni tri decenije nakon završetka rata nije moguće ovaj lokilitet obilježiti kao mjesto stradanja.
“Mi redovno, već duže od 15 godina upućujemo zahtjeve da se to obilježi. Mi smo svim strukturama vlasti slali zahtjeve da se i ovo mjesto, ali i svi drugi logori obilježe. Do danas nismo naišli na razumijevanje zbog komplikovanog sistema odlučivanja”, govori za Detektor Mirsad Duratović, aktuelni potpredsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, a koji je kao maloljetnik nekada bio u ovom logoru.
Duratović napominje da je lokalitet nekadašnjeg logora „Manjača“ u ovom trenutku pod okriljem Gradske uprave Banjaluka, te da su gradske vlasti iznašle mogućnosti i sredstva da jezero koje se nalazi u blizini pretvore u turističko- rekreativni centar, ali da ne postoji volja za riješavanje pitanja obilježavanja.
“Ljudi koji odlaze u taj rekreativni centar svakodnevno tokom ljeta prolaze pored ovog mjesta i vjerovatno u cilju prikrivanja istine o tome što se dešavalo u ljeto 1992. ne dozvoljavaju da se postavi jedna spomen ploča”, dodaje Duratović.
U Savezu logoraša BiH navode da je „Manjača“ jedan od 700 logora i mjesta zatočenja na području cijele BiH.
„ Ono što nam fali je institucionalna podrška, jer 95 posto logoraša nemaju nikakva prava”, izjavio je Seid Omerović, predsjednik Saveza logoraša BiH.
Omerović kaže da je zbog zločina u ovom logoru osuđeno više lica, na zatvorske kazne u ukupnom trajanju od 130 godina.
Prema Detektorovoj Bazi sudski utvrđenih činjenica, srpske vlasti su sredinom maja 1992. osnovale logor na planini Manjača nedaleko od Banjeluke, u kojem su držani gotovo isključivo civili Bošnjaci i Hrvati, uglavnom sa područja Kozarca i Sanske doline. Logor je vodila vojska, a zatočenike je većinom dovodila policija.
Od juna do novembra ili decembra 1992., prema haškim presudama, više zatočenika u logoru „Manjača“ preminulo je od posljedica batinjanja ili sporadičnih ubistava, vršenih od strane stražara u logoru, koji su bili pripadnici vojske ili policije. Zatočenici su primoravani da obavljaju teške fizičke poslove.
Logor “Manjača” je zatvoren tek 16. decembra 1992. Neki zatočenici su pod pokroviteljstvom Crvenog krsta prebačeni u Hrvatsku, neki su premješteni u logor “Batković” u Bijeljini, a neki su pušteni na slobodu.
