Zbog pritiska javnosti, i sama je razmjenom zarobljenika između Ukrajine i Rusije 17. oktobra 2022. puštena na slobodu, iz istražnog zatvora u Donjecku, gdje su je držali zajedno s kriminalcima i povratnicima u krivičnim djelima, te danas vodi odjel za komunikacije organizacije “SEMA Ukraine” – zajednice žena koje su preživjele seksualno nasilje u sukobu.

Zarobljenice u ruskim zatvorima svakodnevno su izložene torturama i seksualnim zločinima, mnoge žene su odvojene od svoje djece, priča Liudmyla. Jedna od njih je i stanovnica Donjecka s kojom je bila u istoj ćeliji. Okupatori su optužili mladu ženu za “špijunažu” i zatvorili je 2020., kada je njen sin imao četiri godine.

“Tri godine kasnije, puštena je iz sudnice sa odloženom osudom na 12 godina, do punoljetstva djeteta. Zabranjeno joj je da napušta okupiranu teritoriju, komunicira ili koristi internet. Kada je istrčala iz sudnice da zagrli dijete, njen sin se uplašio. Sakrio se iza oca i vikao: ‘Bojim se ove tete, ne poznajem je’”, ispričala je Liudmyla za Detektor sudbinu žene za koju tvrdi da na okupiranoj teritoriji nema pristup psihološkoj i medicinskoj njezi, dok se bori s traumama iz zatvora i nastoji da je dijete ponovo upozna i zavoli.

Huseynova kaže da zatvorski čuvari prijetnjama i ucjenama prisiljavaju zarobljene žene na seksualne odnose u zamjenu za hranu i bolje uslove.

“Govore im: ‘Ako sad pođeš s nama, nećemo te tući i dat ćemo ti nešto za jelo.’ Lično sam vidjela kada je jednoj ženi rečeno: ‘Želiš li vidjeti svoju djecu?’”, navela je, kao i da su tu zatvorenicu ujutro vratili pijanu i da je neutješno plakala kriveći sebe.

“Nakon nekoliko dana su joj dozvolili da vidi djecu. Skinuli su joj lisice i dali normalnu odjeću, te je s djecom provela dva sata”, ispričala je Huseynova.

Do 1. oktobra 2024., u Nacionalnoj socijalnoj službi Ukrajine je kao žrtva seksualnog nasilja u sukobu registrovana 321 osoba. Od toga, 186 su žene, 128 muškaraci, a šest je djevojčica uzrasta od sedam do 17 godina i jedan maloljetni dječak. Ali Ujedinjene nacije upozoravaju da neregistrovanih slučajeva može biti čak 20-30 puta više.

Nevidljivo oružje rata

Sa Huseynovom je nedavno u Prištini, na 25. međunarodnoj konferenciji Kosovskog centra za rehabilitaciju žrtava torture, govorila osnivačica i direktorica “SEMA Ukraine” Iryna Dovhan, koja je kazala da zatočenici dožive traumu od samog momenta zatvaranja.

“Prije minut još si bila samostalna, slobodna osoba. Onda ti stave lisice, kesu na glavu i prestaneš da budeš čovjek. Postajete stvorenje koje se može zgaziti i zgnječiti. Ne znaš šta će ti se dogoditi u sljedećem trenutku. Nikada ne znaš šta će pasti na pamet ovim naoružanim, pijanim ljudima koji ne priznaju nikakva pravila i zakone”, kaže ona.

Iryna je 2014. provela nekoliko dana u zatočeništvu proruskih separatista. Spasila ju je fotografija koju je u Donjecku napravio brazilski fotograf Mauricio Lima. Novinar je snimio trenutak kada se divlja rulja rugala ženi vezanoj za stub. Ova fotografija je dospjela na naslovne strane svjetskih medija. Za nekoliko dana je puštena.

Njen rodni grad Jasinuvata tada su okupirale paravojne formacije, ruski plaćenici i lokalni kolaboracionisti. Iryna, koja je bila patriota, sa još jednom ženom je donijela ukrajinskim vojnicima hranu, jorgane, odjeću i lijekove. Još je jedna žena kuhala, ali se plašila da vozi. Nekoliko žena je davalo novac za lijekove. Za to su doznali proruski militanti.

“Mene je izdao čovjek koji je često posjećivao naš dom. Rekao je da poznaje ženu koja pomaže ukrajinskoj vojsci. Njemu je to spasilo život, a ja sam bila uhapšena. Ali se trudim da zaboravim šta sam doživjela u zarobljeništvu”, kaže Iryna, koja je u zatočeništvu bila puno ranije od invazije Rusije na Ukrajinu 2022. godine.

Dok pokušava da zaboravi traumu, govori o tome kako danas ruski vojnici koriste seksualno nasilje da ponize i zastraše stanovništvo, da oslabe njihovu volju za otporom. Prisjeća se para iz Hersona, koji je živio pored komšinice, koja je preživjela silovanje ruskih okupatora.

“Muškarac je čuo vrisku, ali nije mogao da pritekne u pomoć, jer je u gradu bio policijski čas. Tamo je bilo nekoliko ruskih vojnika s automatima, a on je bio nenaoružan. Nakon ovog incidenta on je počeo da pije. Noćima bi čuo vrisku komšinice. On pati zbog toga što nije mogao da je zaštiti”, kaže Iryna Dovhan, koja je kao volonterka učestvovala u dokumentovanju svjedočenja ruskih ratnih zločina u Kijevskoj oblasti i čula stotine priča.

Prema njenim riječima, Rusi su navikli da uzimaju žene nasilu.

“Ruski vojnici su se hvalili: ‘Došli smo da vas oslobodimo. Čim stignemo u Kijev, srušit ćemo vašu zločinačku vladu, a vi ćete početi živjeti isto tako lijepo kao i mi u Rusiji’”, govori Iryna.

Aktivista za ljudska prava na čelu organizacije “UA Experts” Sergiy Nizhynskiy kaže da je ovakvo ponašanje stara i ciljana strategija okupatora.

“Njihov car naredi da se sve pljačka, i sve što se opljačka – njihovo je. Nakon što je 50.000 ruskih vojnih snaga ušlo u ukrajinske gradove Kijev, Irpin i Buču, počela su masovna silovanja. Djecu su silovali pred očima njihovih majki”, priča on.

Nizhynskiy navodi da je u periodu od februara do marta 2022. godine u Kijevskoj oblasti seksualno zlostavljano 12 djece, od kojih je najmlađe imalo četiri godine.

Ali 70 posto preživjelih seksualnog nasilja počinjenog u sukobu u Buči bili su muškarci, dodaje.

Povjerenica vlade za rodnu politiku Kateryna Levchenko napominje da iza svakog identifikovanog slučaja preživjelih žrtava seksualnog nasilja u sukobu stoji na desetine sličnih zločina, koji se prešućuju iz straha od osude i sramote.

Prema mišljenju Ljudmile Huseynove, društvena stigmatizacija je naslijeđe totalitarnog sovjetskog sistema.

“Društvo je osuđivalo žene. Čak i kada bi se žena htjela obratiti organima za provođenje zakona, članovi porodice bi joj to zabranili”, kaže ona.

Pomoć države izostala

Dovhan je ono što je preživjela pretvorila u oružje, rekla je na konferenciji u Prištini, kao i da tu poruku prenosi tokom radionica i treninga za žene žrtve nasilja koje njena organizacija provodi u lokalnim zajednicama.

“Glavna poruka – pretvori svoju traumu u posttraumatski rast. I ja sam preživjela isto, tako da mi je lako prenijeti ovu poruku drugim ženama, jer sam i sama primjer”, govori Dovhan.

Danas njena organizacija ima 60 članica.

“Ova organizacija civilnog društva pruža podršku novim žrtvama nasilja i uči ih kako vlastitu traumu pretvoriti u borbu”, rekla je Dovhan.

Ali ništa ne bi bilo od svega da saradnica Fondacije “Mukwege” nije prišla Iryni na Međunarodnom sudu pravde u Haagu 2018. godine i rekla joj da je njihova organizacija spremna primiti ukrajinske žene.

“U 2014. godini ostala sam bez bilo kakve pomoći države… Niko iz tužilaštva me nije pitao što sam preživjela. Samo uz pomoć Fondacije “Mukwege”, ukrajinske žene su shvatile – dok nas ne prizna naša država, nećemo postojati za cijeli svijet”, priča i dodaje da je državno tužilaštvo tek 2020. godine dokumentovalo prva svjedočenja o nasilju.

Liudmyla Huseynova dodaje da je odredbe o seksualnom nasilju tokom sukoba potrebno uvesti u ukrajinsko zakonodavstvo i ozakoniti sticanje statusa žrtve seksualnog nasilja.

“Postoje norme o seksualnom nasilju, rodno zasnovanom nasilju, nehumanom ponašanju tokom vojnog sukoba. Ali trebao bi postojati član zakona koji bi definisao seksualno nasilje u sukobu kao ratni zločin. Treba da postoji jasan i razumljiv sistem interakcije s međunarodnim pravnim sistemom, s međunarodnim strukturama, sa Interpolom”, kaže Liudmyla.

Smatra da je neprilično računati broj preživjelih osoba koje su doživjele seksualno nasilje od početka invazije Rusije na Ukrajinu u 2022. godini, jer je rat počeo 2014. nezakonitom aneksijom Krima i okupacijom Donbasa.

Izazovi i kako zaštititi preživjele

Huseynova se prisjeća da su, nakon oslobađanja iz zarobljeništva, ona i druge žene bile ispitane od tužilaca, ali da nisu bile svjesne šta im se zapravo desilo, kao ni sadržaja pitanja koja su im bila postavljana. Tako je formiran zajednički predmet.

“U njemu se gube naše individualne priče i traume. Savjetovano mi je da se obratim Glavnom tužilaštvu kako bi se vodio poseban krivični postupak. Jer, pored mučenja i nezakonitog zatvaranja u nehumanim uslovima, bilo je i zločina koje sada kvalifikujemo kao seksualno nasilje tokom oružanog sukoba”, kaže Liudmyla.

Nada se da će njen slučaj na kraju završiti na sudu. Istovremeno, navodi da je psihološko-psihijatrijsko vještačenje u istrazi obavljeno tek nakon godinu i po od puštanja iz zarobljeništva na slobodu.

“To su za mene bile iscrpljujuće procedure. Trebalo je bilo dokazati da je ovo zaista velika trauma za osobu koja je preživjela seksualno nasilje u zatočeništvu. Pregledom je utvrđeno da imam dijagnozu PTSP”, kaže Huseynova.

Prije dvije godine ona i druge oslobođene žene su dovedene u vojnu bolnicu. Prilikom prvog pregleda niko nije uzeo u obzir njihovo psihičko stanje. Medicinsko osoblje nije znalo da ljudi koji su se vratili iz zatočeništva mogu patiti od posljedica seksualnog nasilja.

“Za mene je bilo veoma stigmatizirajuće kada su mi dodirivali tijelo. Nisam mogla da idem na pregled kod ginekologa. Bila sam ranjiva, i nisam mogla to da uradim”, priznaje ona i dodaje kako je važno da postoji razumijevanje prema preživjelima, ali i znanje u radu s njima.

“Kako objasniti nekoj osobi da treba da bude saslušana i da će se to snimati? Zašto moram da prođem ovo teško vještačenje?! Koliko brzo će slučaj doći na sud? A šta ću ja osjećati na sudu, jer ponovno moram svjedočiti?”, govori Liudmyla o čemu je sve razmišljala.

Smatra da je dovoljno da žrtve jedanput prođu kroz svjedočenja koje treba biti unijeto u bazu i čuvati se dostupnim 20 godina, kako bi u bilo kom trenutku svjedok mogao pokrenuti krivičnu prijavu, kako se ne bi prisiljavali da ponovno proživljavaju sve. To je dobra praksa koju provodi država Kongo, pojašnjava.

Aktivista za ljudska prava Sergiy Nizhynskiy poziva na smanjenje broja traumatskih kontakata na minimum, kako bi se izbjegla ponovna traumatizacija preživjelih.

“Jer, zamislite, razgovarajte sa advokatom, razgovarajte s tužiocem, razgovarajte s predstavnikom ombudsmana, pa ide suđenje. Broj ispitivanja treba svesti na minimum. Jednom snimljeno, i to je to. Ne maltretirajte osobu”, kaže, kao i da je seksualno nasilje u sukobu vrsta zločina gdje bi trebalo maksimalno pojednostaviti proceduru prikupljanja dokaza od strane preživjelih

Prije svega, preživjelim seksualnog nasilja u sukobu je potrebna socijalna pravda, nastavlja on. A tek potom treba promišljati kako krivično goniti počinioca.

“Svaka žena koja je rodila dijete kao žrtva seksualnog nasilja, doživjela ili svjedočila seksualnom zločinu, razmišlja o tome kako će moći da prehrani svoje dijete, kako će dobiti pomoć od države”, kaže aktivista za ljudska prava.

Postoji spisak usluga koje se pružaju preživjelima seksualnog nasilja u sukobu u centrima za pomoć. To uključuje informacije, savjetovanja, socijalno-psihološku rehabilitaciju, socijalnu podršku, sigurnu kuću i druge usluge, uključujući materijalnu te besplatnu pravnu pomoć.

Predviđene su i jednokratne naknade za žrtve seksualnog nasilja u sukobu. Riječ je o privremenim reparacijama od po 3.000 eura koje se isplaćuju civilnim žrtvama. Plaćanja su predviđena za 500 osoba. Svaki pojedinačni zahtjev razmatra komisija formirana u okviru Nacionalne socijalne službe.

Nizhynskiy sa oprezom posmatra aktivnosti ove komisije, budući da se radi o iznošenju ličnih podataka preživjelih.

“Kako se štite lični podaci kada se zahtjevi iz tužilaštva prenose socijalnoj službi na isplatu? Kako se odvija proces izbora pravedne odluke, kome je ta pomoć najpotrebnija?”, upozorava on, jer Rusija ne djeluje samo na bojnom polju već u raznim organizacijama i koristi medije za svoju propagandu.

“Vidimo kako se Rusi angažuju po pitanju zamjene terminologije u izvještajima UN-a o seksualnim zločinima u Ukrajini. Kažu da je seksualnih zločina u sukobu bilo kako s ruske, tako i sa ukrajinske strane. Potrebno je pratiti sve što je napisano. Trebalo bi da iste izvještaje pročitaju i vlasti, i predstavnici civilnog društva. Sve je to osnova za tužbe pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu”, dodaje Nizhynskiy.

Nedavno se ukrajinska strana, preko organizacije “UA Experts”, obratila šezdesetorici glavnih tužilaca u svijetu, s ciljem pokretanja krivičnog postupka u vezi sa seksualnim zločinima počinjenim u sukobu.

“Ovo je važan korak prema globalnoj osudi počinilaca, ma gdje se oni nalazili. To je i podsjetnik da ova vrsta zločina nema rok zastare”, kaže Nizhynskiy.

Odgovori su stigli od glavnih tužilaca Argentine, Danske, Estonije i Litvanije.

“Registrovana su četiri krivična predmeta… Ovo je veoma važan pokazatelj za organizaciju za ljudska prava “UA Experts” i za državu. Zapravo, taj posao bi trebao raditi Ured glavnog tužioca”, zaključuje.