Peulići i Đurić: Informacije o masakriranju članova porodica na Vlašiću

Marko Lukić je posvjedočio da je njegov brat Perica u maju 1992. otišao na Galicu na Vlašiću, gdje je zatočen. Dodao je da je nakon osam dana njegov drugi brat bio na prepoznavanju Pericinog tijela, koji ga je jedva prepoznao jer je bio masakriran.

On je, na upit Odbrane, izjavio da ni on ni Perica nisu tada bili u Hrvatskom vijeću obrane (HVO).

Nakon što mu je Zoran Kisin, branilac Boška Peulića, predočio izjavu iz istrage u kojoj je kazao da su se pridružili HVO-u nakon njegovog formiranja te da je njegov brat s još 30-ak pripadnika otišao u pravcu Vlašića, svjedok je bio mišljenja da u tom momentu Perica nije bio u HVO-u. On je negirao da su tom prilikom krenuli u zauzimanje srpskih položaja.

Na upit člana Sudskog vijeća Zorana Božića, svjedok je kazao da je njegov brat otišao s oružjem.

Svjedokinja Mara Babić je izjavila da je od sina saznala da je njen muž Slavko otišao na Vlašić, te da devet dana nisu znali šta se s njim dešava. Ispričala je kako je ubrzo saznala da je zarobljen i dodala da ih tokom razmjene nisu mogli prepoznati jer su bili masakrirani.

Tokom unakrsnog ispitivanja, svjedokinja je izjavila da je njen suprug tada bio u civilu. Na pitanje o tome da li se njen muž po povratku iz Hrvatske pridružio vojsci, Babić je kazala da “ništa vojno nije imao”.

Nakon što joj je branilac Kisin pročitao dio iz zapisnika u kojem je izjavila da je njen muž po povratku iz Hrvatske došao u postrojbe HVO-a u Travniku, rekla je da  nema pojašnjenja.

Potvrdila je kako joj je muž tada rekao da joj ne bi bilo preporučljivo da ide na posao, te da ostane kući jer se sprema akcija.

“Nekoliko dana poslije, od susjeda sam čula da je poginuo“, izjavila je Babić.

Boško i Davor Peulić te Petar Đurić optuženi su za zločine protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika počinjene od maja do oktobra 1992. na području Skender-Vakufa i Travnika. Optužnica tereti Boška Peulića u svojstvu komandanta 22. lake pješadijske brigade Vojske Republike Srpske, Đurića kao de facto komandira jedinice Vojne policije, a Davora Peulića kao de facto komandira centra veze.

Jela Meljančić se prisjetila kako je njen muž Žarko stradao 15. maja. 1992. Ispričala je da su se mještani tada organizovali kako bi čuvali straže, te da je naišao Slavko Babić s grupom ljudi koji su rekli da idu u akciju, nakon čega je njen muž otišao s njima.

“Noć je pala, njega nije bilo. Nakon par dana, osmi ili deveti dan, saznali smo da su poginuli“, kazala je svjedokinja i dodala da su ga braća prepoznala u mrtvačnici, da su kružile svakakve glasine te da su saznali da su bili zarobljeni, a potom strijeljani.

Frano Babić je ispričao kako je čuo da je njegov brat Marko ubijen na Vlašiću. Dodao je da su njih dvojica bili u HVO-u i da je brata vidio kada je razmijenjen nakon sedam do devet dana. Prisjetio se da su bile velike povrede glave i da ga je prepoznao po benu na ramenu.

Svi svjedoci su se pridružili krivičnom gonjenju optuženih i zahtjevu za naknadu štete.

Suđenje se nastavlja 9. oktobra.