Dudaković i ostali: Očevi posmrtni ostaci stali u kutiju od cipela

Svjedok Milenko Ćirić je ispričao da je do septembra 1995. živio u Ključu sa ocem Zoranom, suprugom i dvoje djece. Kazao je da je tokom rata bio vojno angažovan i da 15. septembra nije bio s porodicom, ali ih je i prije toga evakuisao u okolinu Prijedora.

“Supruga i djeca su evakuisani u Prijedor. Otac je bio u Ljubinama u kući, on je gore povremeno odlazio“, kazao je svjedok i dodao da je to bilo selo s većinski srpskim stanovništvom i da nije bilo više od 75 kuća.

Kada je čuo za granatiranje Ključa, Ćirić je krenuo pješke za Sanski Most i pitao prolaznike za oca.

“Rođak mi je rekao da ga je molio da krene s njima, a on mu odgovorio: ‘Nikola, neću nigdje, neće meni niko ništa, ja sam učestvovao u onom ratu, ja sam se borio za ovaj narod'”, prisjetio se svjedok razgovora s rođakom.

Dolaskom 1997. u Ključ, Ćirić kaže da nije imao informacija o ocu i da je njegova sestra od Međunarodnog komiteta za nestale osobe zatražila da provjere kuću u Ljubinama koja je bila spaljena.

“Kopali su po ruševinama i samo se pojavio taj crni izgorjeli sloj. (…) Našli smo samo 250 grama kostiju, stalo je u kutiju od cipela“, kazao je svjedok.

Branilac Asim Crnalić je pitao da li dopušta mogućnost da je otac umro prirodnom smrću jer je imao 86 godina, a svjedok je odgovorio odrično.

Na pitanje braniteljice Mirne Avdibegović šta je pisalo na jednoj od susjednih kuća, svjedok je kazao da je bio crni natpis “Crni kojoti Donji Vakuf“ i negirao povezanost s Petim korpusom Armije BiH.

Za zločine počinjene na području Bosanskog Petrovca, Ključa, Bosanske Krupe i Sanskog Mosta, uključujući ubistva više od 300 osoba, progone i uništenje vjerskih objekata sudi se bivšem komandantu i pripadnicima Petog korpusa Armije BiH – Atifu Dudakoviću, Sanelu Šabiću, Ibrahimu Šiljediću, Safetu Salihagiću, Adisu Zjakiću, Redžepu Zlojiću, Samiru Solakoviću, Fatmiru Muratoviću, Muharemu Aleševiću, Huseinu Balagiću, Edinu Domazetu, Ejubu Koženjiću, Ibrahimu Nadareviću i Saidu Mujiću.

Svjedok Siniša Solak je ispričao da je živio u selu u blizini Ključa do granatiranja 15. septembra 1995., kada su on i porodica odlučili iseliti u okolinu Prijedora.

“Sjećam se kao dijete da je jutro bilo kada su pale granate. (…) Baba je krenula s nama, a dedo je ostao u selu, mislio da ga niko neće dirati, da ćemo se i mi brzo vratiti“, kazao je svjedok dodajući da je djed Zoran Grbić ostao i zbog stoke koju su imali.

Solak kaže da su izgubili svaki trag za djedom, prijavili njegov nestanak i da je, nakon što su borbena dejstva prestala, pronađen preko Crvenog krsta u susjednom selu.

Na pitanje tužiteljice Vedrane Mijović da li mu je poznato kako je djed identifikovan, Solak je kazao da misli da je bila u pitanju klasična identifikacija, dodajući da je ujak prepoznao zlatan zub, kao i dokumente koje je imao uz sebe.

“Znam da je pronađan ubijen zajedno s jednom babom iz sela“, kazao je on, objašnjavajući kako je tokom ekshumacije tijela pronađena i Staka Mitrović.

Svjedok je kazao da je zainteresovan za potraživanje imovinskopravnog zahtjeva, čemu se branilac Ifet Feraget protivio, navodeći da zakonom unuci nemaju pravo na takav zahtjev.

Tvrdnju branioca Crnalića – da je Solakov djed Zoran Grbić bio pripradnik Vojske Republike Srpske i da je njegovo tijelo razmijenjeno – svjedok je negirao.

Suđenje se nastavlja 26. februara.