Boško Unčanin. Foto: BIRN BiH
Gojko Tanasić kazao je da je u ratu bio vozač autobusa u preduzeću “Sana Ključ” i da je 1. juna 1992. vozio civile iz Sanice u Ključ, po naredbi vojne komande. Ispričao je da je poslije toga otišao kući, a u večernjim satima ga je nazvao direktor i rekao da ode u Velagiće i autobusom doveze civile.
Svjedok je naveo da je krenuo još jedan njegov kolega i da su se parkirali u Velagićima.
“Kolega staje kod kapije škole, a ja iza njega… Svjetla autobusa su bila prema putu, a meni je škola bila u mraku. Nastala je paljba. Čim je zapucalo, ja sam se bacio na pod autobusa”, navodi se u Tanasićevom iskazu.
Kazao je da im je prišao nepoznati vojnik i rekao da nigdje ne mrdaju. Naveo je da su tu ostali do jutra, kada im je vojnik rekao da mogu ići.
“Obavijestili smo direktora da nismo dovezli civile i da je bila pucnjava”, rekao je svjedok.
Za učešće u ubistvu 78 civila 1. juna 1992. u Velagićima optuženi su Boško Unčanin, Marinko Miljević i Dragan Despot, bivši pripadnici Vojne policije Drugog inžinjerijskog puka.
Tužilac Ahmed Mešić pročitao je iskaze još tri preminula svjedoka, koji su naveli da su članovi njihovih porodica ubijeni kod škole u Velagićima.
Hasan Dervišević je kazao da je živio u Hadžićima kod Ključa i da je krajem maja 1992. odveden u logor. On je rekao da su njegova braća Karanfil i Husein ubijena kod škole, što je saznao od svjedoka “A”.
“Rekao je da su bili pozvani kako bi dobili potvrde za kretanje”, naveo je svjedok, dodajući da su njegova braća pronađena u grobnici na Laništu.
Safa Dervišević, koja je živjela u Hadžićima, ispričala je da su njen suprug Rešid i sin Mirsad sa drugima bili pozvani da dođu na popis. Navela je da oni nisu imali oružje i nisu bili pripadnici nikakve jedinice.
Kada je u septembru izbjegla u Travnik, kako je navela, od naroda je čula da su ubijeni svi kod škole u Velagićima. Od sina je dobila poruku iz logora “Manjača”.
“On je rekao da ga je neki Srbin izdvojio kod škole i odveo u Ključ”, navela je Dervišević, dodajući da je njen suprug ekshumiran i da ga je prepoznala po odjeći.
Svjedok Šefik Bilajac je u istrazi kazao da su nakon granatiranja otišli iz Velagića u Neziće. On je rekao da su neki odvedeni na Manjaču, a poslije dva dana je bio poziv da se dođe u Velagiće po potvrde.
Bilajac je rekao da nije htio otići i da se skrivao neko vrijeme u šumi, a onda prebacio za Travnik. Kazao je da su po potvrde u Velagiće otišli njegov otac Šaban i mnogi rođaci, koji su tu i ubijeni.
Suđenje se nastavlja 5. oktobra.
