Đurić Mane i ostali: Odvođenja u “Sušicu”

Hanifa Kičić je ispričala da je 21. aprila 1992. u Vlasenicu ušao Novosadski korpus i, prema njenim riječima, “vojnici nisu bili loši koliko domaći Srbi koji su pravili haos, te odvodili i ubijali ljude“.

Njenog brata Muju Pavića su, kazala je, odveli u stanicu milicije, pa u zatvor, odakle je prebačen u logor “Sušica”. Nakon toga je u logor odvedena i ona, sa dvoje djece.

“Odveli su nas po mraku. (…) Moga Damira, moje dijete, odveo je da vidi ko ima u susjednoj kući. Potom su nas strpali u auto sa Muhamedom Dautovićem i njegovom suprugom“, rekla je svjedokinja.

Pojasnila je da je njen suprug odveden iz kuće u augustu 1992. i da su odvođenja bila u noćnim satima.

Tužiocu Seidu Marušiću je rekla da je optuženi Mane Đurić, prije nego je postao načelnik policije, bio nastavnik u srednjoj školi, te da je jedne prilike dolazila u stanicu da se raspita za supruga, ali Đurića nije vidjela, a Veljko Bašić joj nije dao da uđe u stanicu.

Svjedokinja je kazala da je nekoliko puta dolazila u “Sušicu” i donosila hranu članovima svoje porodice.

Na pitanje Miloša Perića, Đurićevog branioca, u vezi s obezbjeđenjem logora, odgovorila je da su to radili vojnici i da je u to vrijeme tu bio Dragan Nikolić. U nastavku unakrsnog ispitivanja, rekla je da je iz svoje kuće odvedena u “pasatu ili golfu dva bijele boje“.

Nikolića je Haški tribunal osudio na 20 godina zatvora zbog zločina u logoru “Sušica”.

Đuriću se za progon bošnjačkih civila u Vlasenici – protivpravnim zatvaranjem, ubistvima, seksualnim zlostavljanjima, mučenjima, nestancima i drugim nečovječnim djelima počinjenim tokom 1992. i 1993. godine – sudi s Radenkom Stanićem, Miroslavom Kraljevićem i Goranom Garićem.

Prema optužnici, Đurić je bio načelnik SJB-a u Vlasenici, Stanić komandir, Kraljević komandir specijalnog voda, a Garić policajac.

Svjedokinja pseudonima VS-5 ispričala je kako je u aprilu 1992. “upala neka vojska“, te da se nisu mnogo kretali. Njen muž i djever, navela je, krili su se u kući jer su ljude odvodili u logore, a ona je izlazila po hranu navečer u prodavnicu.

“Te noći, 13. septembra 1992., legli smo, spavali. Negdje iza 12 u noći dvojica su nogom vrata razvalila i upala. Bili su u šarenim odijelima, imali su puške. Ja sam djecu oko sebe uzela. Rekli su mi: “Imaš pet minuta da uzmeš stvari za djecu’ i da izađem“, ispričala je VS-5, dodavši da su odvezeni crvenim golfom i da je čula da je nekoliko starijih ljudi te noći ubijeno u svojim kućama.

Navela je da su njenog supruga i djevera odveli bez obuće.

“Nikada ih više vidjela nisam. Supruga nikada nisam pronašla, djevera sam pronašla i ukopala“, rekla je VS-5.

VS-5 je sa djecom i svekrvom odvedena u “Sušicu”, odakle su autobusom otišli za Kladanj.

Odbrani je objasnila da su stražari u logoru imali šarena vojna odijela.

Hamid Hodžić je naveo da je u aprilu 1992. odveden u Vatrogasni dom, kada ga je Petko Gradinac putem udarao palicom. Uveden je, dodao je, na prvi sprat u dvoranu, gdje su ga teško pretukli, pa poljevali vodom. Ubrzo nakon toga je u hodniku, kada su ga izveli, vidio majku, dva maloljetna sina, kćerku i suprugu koje su doveli.

On je rekao da su sve uveli u dvoranu, gdje su ga vojnici bacali. Jednog od sinova su posjeli na metalnu stolicu, na koju su stavili žice pod naponom, te ga “tresli strujom“. Hodžić je naveo da su vojnici prvo tražili da on tuče svoje sinove, što nije mogao, a nakon toga da oni tuku njega.

Tužilac Marušić je pročitao iskaz iz istrage u kojem je svjedok naveo kako je Stupar Zoran njegovoj kćerki razrezao nožem garderobu preko prsa i da je u zgradi vidio Gorana Garića, Zorana Obrenovića i izvjesnog rukovodioca Miću, što je Hodžić potvrdio.

Iz policije je, kako je izjavio, odveden u zatvor kod zgrade suda, a potom u “Sušicu”, pa u logor “Batković”.

Odbrani je objasnio da je zgrada policije bila u nekadašnjem Vatrogasnom domu i da Gorana Garića sada ne bi mogao prepoznati.

Suđenje se nastavlja 12. jula.