“Životi iza polja smrti“: Završeno snimanje još stotinu usmenih historija svjedoka genocida

Elvira Duraković-Bahador, čije svjedočanstvo je snimljeno prije nekoliko sedmica u Sarajevu, kaže da joj je dugo trebalo da skupi snagu da ispriča svoju tešku ratnu priču, ali i da ju je progonila potreba da je ispriča.

“Momenat je sazrio i odlučila sam da je konačno ispričam. Smatram da smo svi dužni ispričati ono što smo preživjeli radi osjećaja ljudskosti, saosjećanja, empatije, očuvanja i podizanja budućih zdravih generacija. Mi smo svjedoci da zlo je uvijek zlo, a dobro uvijek dobro ma u kojem i kakvom vremenu se događalo”, kaže ona.

Nakon što je sa istraživačima Memorijalnog centra i novinarima BIRN-a BiH podijelila preživljeno, osjetila je veliko olakšanje i, kako kaže, smiraj u duši.

“Kao da sam vratila neki veliki dug koji sam bila dužna”, rekla je ona.

Projekt “Životi iza polja smrti” započet je u oktobru 2020. godine, kada je snimljeno 100 svjedočanstava preživjelih svjedoka genocida koji su danas dio stalne postavke uz predmete koje su preživjeli donirali na trajno čuvanje u spomen-sobi otvorenoj u Memorijalnom centru u februaru prošle godine.

BIRN BiH i Memorijalni centar kroz projekt MATRA (Fond za regionalna partnerstva Vlade Nizozemske), daju prostor porodicama žrtava, dijeleći priče o ljudima koji su ubijeni u genocidu u Srebrenici s ciljem da doprinesu “društvenoj promjeni”, boreći se protiv negiranja genocida, kao i protiv diskriminacije povratnika – koji su u genocidu izgubili svoje najmilije.

Poslije niza pozitivnih reakcija, projekt se nastavio snimanjem novih 100 usmenih historija.

U julu će, prije obilježavanja godišnjice genocida, u Memorijalnom centru biti održana i ljetna škola na kojoj će se govoriti o važnosti usmene historije za borbu protiv revizionizma i negiranja genocida, te nastojati podići svijest mladim ljudima o opasnosti ovakvih narativa i njihovim posljedicama.

Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, ukazao je na to da su sad već godine saradnje između Memorijalnog centra i BIRN-a BiH rezultirale izložbom “Životi iza polja smrti”, koju su već posjetile brojne domaće i strane delegacije.

“Učili smo jedni od drugih, razvijali se. Vrijeme će samo pokazati šta možemo još zajedno napraviti”, rekao je on.

Prema riječima Suljagića, 100 videosvjedočenja koja su od oktobra snimljena postala su neprocjenjiv dio historije iz koje će učiti naredne generacije.

“Projekt usmene historije je, bez sumnje, trenutno najvažniji, i zato i ova saradnja i zjednički rad imaju itekakvu vrijednost jer je ovo najbolji način kojim se možemo zajedno boriti protiv negiranja, lažnih narativa i revizionizma”, zaključio je on.

Izvršni direktor BIRN-a BiH Denis Džidić kaže kako je za BIRN BiH saradnja s Memorijalnim centrom te snimanje usmene historije mnogo više od projekta.

“To je strateško opredjeljenje da našu skoro dvadesetogodišnju ekspertizu i fokus na preživjele sistemskih zločina stavimo u službu davanja glasa onima kojih više nema i da ispričamo priču o jednom životu i zajednici koje danas skoro nema, kao posljedica genocida”, pojašnjava on.

Priče koje snimamo koristit ćemo u svrhu borbe protiv revizionizma na svaki način – kroz naše izvještavanje, obučavanje novinara i novih generacija da uče o usmenoj historiji, kao i kroz dokumentarne filmove, za koje se nadamo da će biti posebno zanimljivi mladima, dodaje Džidić.

Posljednja, 100. sagovornica, Mina Mitić odlučila je, kaže, podijeliti svoju priču zbog žrtava u Srebrenici, Vlasenici, Zvorniku, naročito u vrijeme negiranja genocida. Smatra da će i njena priča pomoći u borbi protiv negiranja zločina.

“Ja se borim i borit ću se dok sam živa. Idem svugdje i svugdje pričam. I govorim svome djetetu i neka ono govori i sutra svom djetetu. I svoj djeci govorim – neka svako zna šta je i bilo i kako je bilo”, kaže ona i ističe koliko je važno da buduće generacije znaju šta se dešavalo tokom rata u Srebrenici.

Na kraju ovog projekta planirano je i kreiranje dokumentarnog filma proisteklog iz 100 prijašnjih, ali i 100 novih svjedočanstava.

Važnost ovog projekta se ogleda upravo u očuvanju svjedočanstava, s obzirom na protok vremena, usljed kojeg mnogi nisu dočekali da ispričaju svoje priče. Dva sagovornika iz projekta – Đulsa Velić i Senahid Mehmedović – preminuli su dok je trajalo snimanje ostalih svjedočanstava. Nakon završetka snimanja svih svjedočanstava, preminuli su sagovornici Hajra Ćatić, Junuz Smajlović i Ramiz Nukić.