Miroslav Marković: Pobjegao od naredbe da ubija zarobljenike

Markovićeva nevjenčana supruga, Veselinka Stanišić, rekla je da njih dvoje od 2005. žive u vanbračnoj zajednici u Austriji, te da se ne sjeća da je optuženom ikada stigao poziv Tužilaštva Bosne i Hercegovine.

Svjedokinja se prisjetila da je Markovića obavijestila lokalna austrijska policija da se javi u austrijsko tužilaštvo kako bi bio ispitan. Na pitanje Odbrane, da li je iko iz Ambsade ili Konzulata BiH kontaktirao optuženog, svjedokinja je rekla da “on nije u bjekstvu“ i da nije bio obaviješten ni o čemu.

Marković, je prema njenim riječima, u Austriji svjedočio pred dva različita tužioca, dok razgovor sa advokatom, koji ga je zastupao, nikada nije obavio, iako mu je to bilo obećano. U jednoj od posjeta mjestu Branjevo, svjedokinja kaže da joj je Marković rekao o čemu se radi i da se ne treba brinuti.

Na pitanje tužioca Ljube Badnjare, zašto se u jednom od dolazaka u BiH Marković nije javio Državnom tužilaštvu, svjedokinja je rekla da se “on nije osjećao krivim“.

Marković je optužen da je, kao pripadnik Lokanjske čete Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), učestvovao u zatvaranju, zlostavljanju i ubistvima 67 bošnjačkih civila na području Lokanja u julu 1992. godine.

Milan Manojlović je bio Markovićev komšija iz susjednog sela Gornji Lokanj, a na pitanje Odbrane o ratnim dejstvima rekao je da lokalni seljani nisu vršili napade na okolna sela sa muslimanskim stanovništvom, već su samo držali straže.

Svjedok je rekao da je tako bilo sve do 14. jula 1992. godine, kada su imali borbeni okršaj s vojnicima koji su pokušali ući u selo. Svjedok kaže da tog dana nije bio tu, već u posjeti kod brata u Banji Koviljači i da je samo, u razgovoru s komšijama, čuo šta se tačno desilo tog dana. Poslije toga je, kaže, promijenjena strategija i pojačane su linije.

Na pitanje o učešću Markovića, svjedok je rekao da je samo čuo kako mu je rođak poginuo tog dana. Svjedok je rekao da je čuo kako se po selu priča da je Marković izdajica, te da mu je Radivoje Đorđić naredio da “nešto uradi“, a što on nije htio, zbog čega je pobjegao.

Tužilac je svjedoka pitao šta je to čuo da mu je Đorđić naredio, na šta je rekao da su bile “razne priče“, odnosno da je bilo zaroboljenih ljudi, muškaraca, žena i djece.

“Pričalo se i da su razmijenjeni. Čuo sam da su se predali“, rekao je svjedok.

Protiv Đorđića je u drugom predmetu ranije obustavljen postupak zbog smrti optuženog.

Svjedok Dragan Tejić je bio komandir čete Lokanjskog bataljona VRS-a od augusta 1992. i kaže da nisu išli u napade na okolna muslimanska sela. Svjedok se prisjetio da je na Petrovdan 1992. godine iseljeno jedno muslimansko selo, te da se dva dana poslije desio napad Armije Republike BiH na njihovo selo, prilikom čega su poginula četiri mušakrca. Jedan od njih je bio  Markovićem rođak.

Po dolasku u selo Gornji Lokanj, gdje su se  odvijale borbe, svjedok je, kako je rekao, zatekao policiju iz Ugljevika i tu su držali zarobljene muslimane. Rekao je da mu policija nije dala informacije o broju zarobljenih, te da je Markovića vidio u selu.

Zaprežnim kolina je prebacio Markovićevog poginulog rođaka kod porodice u susjedno selo, a kasnije im se i Marković pridružio, te rekao da je pobjegao od naredbe.

“Ludi Radivoje sprovodi svoju politiku. Odredio je ljude, pa i mene, za ubistva tih zarobljenika. Ja sam morao pobjeći“, prisjeća se svjedok šta mu je Marković tada rekao.

Tužilac je svjedoka pitao da li se sjeća gdje su zarobljeni stajali, na šta je odgovorio da su lijevo stajali muškarci, a desno žene i djeca. Tužilac je pitao da li je svjedok po naredbi Radivoja Đorđića “išao čistiti teren pod naredbom“, ali svjedok nije odgovorio.

Odbrana je kao dokaz predočila dijelove knjige “Teočanski dani otpora“, za koju tvrdi da se navode imena poginulih boraca, a ne civila, dok Tužilaštvo smatra da su takvi dokazi irelevantni.

Nastavak suđenja zakazan je za 3. juli, kada je planirano iznošenje završne riječi Tužilaštva.