Kompleks državnih pravosudnih institucija. Foto: BIRN BiH
Mirko Lukić je ispričao da je imenovan kao oficir Jugoslovenske narodne armije za pomoćnika komandira za vojna pitanja u Specijalnom odredu policije Autonomne regije Krajina, te je rekao kako je naredbe primao od načelnika Centra službi bezbjednosti (CSB) Banja Luka Stojana Župljanina.
“Dobio sam naredbu da idem na Rakovačke njive kako bih obučavao jedinicu za paradu u Banjoj Luci”, kazao je svjedok te naveo kako je parada održana 12. maja 1992. godine.
Župljanina je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) zbog zločina u BiH osudio na 22 godine zatvora.
Svjedok je naveo kako ne zna ko je komandovao Specijalnim odredom, ali da su bili komandiri vodova, te naveo kako se sjeća da su te funkcije imali Nenad Kajkut i Predrag Gajić.
Ispričao je kako je jedinica nosila plave šarene uniforme i plave beretke, da im se pridružila i jedinica koja je nosila crvene beretke, te da su svi imali automatske puške, a komandiri “heklere”.
Nakon toga, ispričao je svjedok, Župljanin ih je poslao na Kupres kako bi uspostavili javni red i mir, a potom u Novi Grad (Bosanski Novi) sa istim zadatkom.
“Ja sam 23. maja 1992. godine imao saobraćajnu nesreću, bio sam teško povrijeđen i na liječenju do oktobra, nakon čega odlazim iz te jedinice u vojsku”, rekao je svjedok.
Svjedok je ispričao i kako je, dok je bio na bolovanju, posjetio jednom jedinicu koja je tada bila u Kotor-Varoši, da su bili smješteni u zgradi policije, ali da ne zna ko je njome komandovao.
Tužilac Mersudin Pružan predočio je svjedoku dokument – spisak o isplaćenim platama pripadnicima Specijalnog odreda policije CSB-a Banja Luka, a svjedok je kazao kako se vidi da je u ime komandanta papir potpisao optuženi Samardžija.
Tužilac je rekao da nije tačna tvrdnja Odbrane da je ovom jedinicom komandovao Mirko Lukić, jer od 23. maja 1992. komandovanje preuzimaju Ljuban Ećim i Zdravko Samardžija.
“Župljanin je jedne prilike došao na Rakovačke bare i rekao da je Ećim od sada komandant”, prisjetio se svjedok.
Samardžija je optužen, u svojstvu člana komande Specijalnog odreda milicije CSB-a Banja Luka, da je bio dio udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bilo trajno uklanjanje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva s područja Kotor-Varoši. Na teret mu je stavljen progon civilnog stanovništva 1992. i 1993. godine – nezakonitim zatvaranjem, mučenjem, ubistvima, silovanjem, deportacijom i drugim nečovječnim djelima, kao i uništenje imovine i vjerskih objekata.
Na poziv Državnog tužilaštva odazvao se i Semko Lozić, koji je do 11. juna 1992. živio u selu Šiprage, te bio direktor Osnovne škole “Rudi Čajavec” u ovom naselju.
“Nakon što nisam htio potpisati lojalnost Republici Srpskoj, ostao sam bez posla, kao i 99 posto Bošnjaka”, rekao je Lozić.
Nakon toga, u školi je prisustvovao na dva sastanka s predstavnikom Skupštine opštine Kotor-Varoš Nedeljkom Đekanovićem, Savom Tepićem iz policije, te pukovnikom Peulićem iz vojske.
“Oni su tražili da Bošnjaci predaju oružje, što je kasnije i učinjeno”, rekao je svjedok, dodavši kako je u aprilu 1993. uhapšen s još 15 muškaraca i odveden u Tunjice, a potom u “Mali logor”, te da je to naredio Zdravko Pejić, radnik državne bezbjednosti. Razmijenjen je uz pomoć Međunarodnog Crvenog krsta u oktobru 1993. godine, te odlazi u Travnik.
Đekanoviću i Tepiću se u odvojenim predmetima sudi za zločine počinjene u Kotor-Varoši.
Suđenje se nastavlja 3. aprila.
