Slika kamiona s tabutima nedavno ekshumiranih posmrtnih ostataka ljudi ubijenih tokom masakra počinjenog 1995. nad Bošnjacima iz Srebrenice, vraća publiku na 20. godišnjicu genocida.

Na samom početku dokumentarnog filma “Disturbed Earth”, gledaocu uvod su snimci predaje posmrtnih ostataka nekih od žrtava njihovim porodicama.

Ali film, koji je rezultat saradnje između Kumjane Novakove iz Sjeverne Makedonije i Guillerma Carreras-Candija iz Španije, prikazuje i priče Srećka, Mirze i Nejre, koji su preživjeli masakre 1995. i još uvijek žive na području Srebrenice, obavljajući svoje svakodnevne kućne poslove, vodeći brigu o domaćim životinjama, cijepajući drva i pripremajući hranu.

Tokom rata, Srećko je regrutovan u Vojsku Republike Srpske. Danas s porodicom živi na brdu iznad Srebrenice.

Mirza živi u blizini Memorijalnog centra Srebrenica u Potočarima. Preživio je masakre u julu 1995. godine tako što je danima hodao preko planina kako bi stigao na bezbjednu teritoriju u Tuzli.

Nejra (85) je u genocidu izgubila supruga i sinove. Ona i dalje živi od zemlje na području Srebrenice.

Novakova ističe da su ona i Carreras-Candi film snimali sedam godina. U Srebrenicu su išli najmanje četiri do pet puta godišnje. “Većinu vremena nismo snimali. Samo smo se družili. Živjeli smo s tim ljudima i tim porodicama. A kada bi situacija bila pogodna za snimanje, onda smo snimali”, objašnjava ona.

Dodaje kako je rad s Mirzom i Srećkom trajao puno više nego s Nejrom: “S njom smo se jako brzo našli i posljednje dvije godine snimamo samo s njom. Prve dvije godine sa Srećkom uopšte nismo palili kameru. S Mirzom je situacija bila malo obrnuta, htio je da se snima i razgovara jer mu je to bilo potrebno.”

Iako film oslikava svakodnevni svijet Srebrenice danas, okruženje s njegovim napuštenim mjestima i intervjui s preživjelima genocida, uspijevaju prenijeti osjećaj prošlosti.

“Sloj po sloj pokušavali smo materijalizovati kolektivnu bol u pejzažu, prostoru i gradu”, naglašava Novakova, koja je i suosnivač “Pravo Ljudski”, festivala dokumentarnog filma o ljudskim pravima u Sarajevu.

“Borba protiv senzacionalizma”

Filmski autori Guillermo Carreras-Candi i Kumjana Novakova. Foto: Tamara de la Fuente za PlayDoc.

U filmu se koriste različiti izvori materijala, uključujući arhivu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Novakova i Carreras-Candi prošli su kroz transkripte izjava svjedoka, materijale forenzičkih istraga, fotografije, videozapise, audiomaterijale i pravne dokumente.

To ih je navelo da nazovu dokumentarac “Disturbed Earth”, što se odnosi na tlo na kojem je vidljiva ljudska intervencija, što daje razlog za početak iskopavanja u potrazi za potencijalnom masovnom grobnicom.

Film koristi arhivsku građu MKSJ-a koja je korištena u raznim sudskim postupcima u vezi sa Srebrenicom, originalne snimke i intervjue s glavnim likovima, te poetski lični narativ filmskih autora koji se na ekranu pojavljuje svakih nekoliko minuta na engleskom ili bosanskom jeziku.

Dok su snimali film, Novakova i Carreras-Candi su polako sagledavali zamršenost odnosa prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u Srebrenici, kao i u mnogim drugim mjestima na Balkanu.

Novakova kaže da je i odnos između filmskih stvaralaca i njihovih protagonista uvijek složen.

“Pomisao da ulaziš u nečiji život i utičeš na njega veoma je teška za svakoga ko nije u senzacionalizmu, a naše filmsko stvaralaštvo je borba protiv senzacionalističke kinematografije”, objašnjava ona.

“To je bio jedan od glavnih razloga zašto smo više od pet godina ostali u Srebrenici da bismo samo učili i snimali: morali smo dati vremena da se odnosi s protagonistima razviju do te mjere da film postane zajednički film, film svih nas na neki način”, objašnjava ona.

Umor od prošlosti

Screenshot iz trejlera filma “Disturbed Earth”, dobijen ljubaznošću Guillerma Carreras-Candija i Kumjane Novakove.

Nakon što je osvojio Veliku nagradu na 14. festivalu dokumentarnog filma DMZ Docs u Južnoj Koreji, “Disturbed Earth” se kvalifikovao u preliminarnoj selekciji za Oskara 2023. u kategoriji dugometražnih dokumentarnih filmova. Iako nije ušao u uži izbor, Novakova pozdravlja priznavanje njenog nezavisnog, nekomercijalnog filma.

Ona ističe da, međutim, u Bosni i Hercegovini vidi dosta ogorčenosti u društvu prema radu koji je u kritičnom odnosu s ratnom prošlošću zemlje.

“Ima umora u tome jer je narativ o ratu i dalje prisutan kao da se on dogodio prije dvije, a ne 30 godina”, naglašava ona.

“Ne samo da dominantni nacionalistički narativi služe jednosmjernom čitanju prošlosti, već i šira javnost postaje preplavljena beskrajnim procesom suočavanja s prošlošću i često odbija da se bavi bilo kakvom vrstom sadržaja koji je na neki način povezan s prošlošću”, dodaje Novakova.

Ona objašnjava da neki mlađi ljudi u srednjim dvadesetim godinama čak “odbijaju da uopšte razgovaraju o ratu”.

“Zato su svi projekti koji uključuju javnost u ovim procesima (suočavanja s prošlošću) veoma važni, jer je prisustvo takvog diskursa u smislu ‘dovoljno se pričalo o ratu, okrenimo se budućnosti’, nemoguće. Nema budućnosti bez prošlosti”, kaže ona.

Smatra da su umjetnost, bioskop i nezavisne kulturne inicijative ključne za ove procese kritičkog bavljenja prošlošću kako bi se nacionalistički narativi zauvijek odbacili.

“Prošlosti su besmrtne, a naša odgovornost je da se kritički bavimo njima kako bismo stvorili prostor za priče i kolektivne traume koje su ušutkane. Naša je odgovornost da kao filmski stvaraoci i umjetnici pronađemo načine da čujemo tu ušutkanu prošlost, da pronađemo načine da predložimo nove interpretacije prošlosti”, zaključuje Novkova.