Izricanje presude zakazano je nakon što je Odbrana u završoj riječi zatražila oslobađajuću presudu, ocijenjujući da nije van razumne sumnje dokazano da je Patković 26. januara 1993. u Dusini ubio lokalnog komandanta Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Zvonka Rajića, koji je ležao ranjen na zemlji.
Odbrana je ukazivala na kontradiktornosti u iskazima svjedoka, navodeći da su oni bili zloupotrijebljeni, izmanipulisani i satjerani u kut u istrazi.
Braniteljica Lejla Terzimehić je kazala da je svjedok Franjo Batinić kazao da je Patković ubio njegovog komandanta, kao i da ih je Patković vodio u Lašvu, što je suprotno svim drugim svjedočenjima. Dodala je i da je ovaj svjedok na drugom suđenju naveo da je rekao da je jednu osobu vidio jer ga je supruga nagovorila.
“Školski primjer nepouzdanog svjedoka… Njemu je za sve kriv Šerif Patković”, navela je braniteljica.
Ona je dodala da su svjedokinji Željki Rajić na suđenjima u Haškom tribunalu Odbrane pokazivale fotografiju Patkovića i da je ona tada rekla da je to osoba koja joj je 1993. rekla da je ubila njenog supruga.
Prema riječima braniteljice, svjedok S-1 potvrdio da je pucao u Rajića kada je on pokušao da pobjegne i da je riječ o jednom od komandira koji je imao motiv da podlegne pritiscima u istrazi. Terzimehić smatra da se ne treba pokloniti vjeru iskazima iz istrage ovog, kao ni svjedoka S-2 i S-3, posebno imajući u vidu okolnosti u kojima žive i da su bili pod pritiscima ili obećanjem da će otići u treće zemlje.
“Veliki oprez treba pokloniti njihovim iskazima… Riječ je o svjedocima koje je vrlo lako stjerati u kut”, kazala je braniteljica.
Napomenula je da je svjedok Ante Krišto rekao da mu se jedna osoba 1993. predstavila kao komandant i rekla da mu je ubila zapovjednika, a da je svjedok poslije 30 godina na maloj fotografiji identifikovao Patkovića kao tu osobu.
Terzimehić se posebno osvrnula na iskaz, kako je navela, najvažnijeg svjedoka S-4, koji je rekao da mu je Rajić na samrti rekao da je to Patković, što u istrazi nije spominjao. Navela je da je ovaj svjedok izjavio da se osoba koja je pucala iz “škorpiona” tu nalazila, dok su svjedoci S-1, S-2 i S-3 tvrdili da je došla iz drugog pravca.
“On je primjer ranjivog svjedoka koji je potpunosti iskorišten od Tužilaštva u ovom predmetu”, ocijenila je Terzimehić.
Ona smatra da je neodrživa teza Tužilaštva da je školovani oficir pucao u ranjenog čovjeka, koji je na samrti šapnuo saborcu o kome se radi, a da je poslije optuženi išao po selu i pričao šta je uradio.
“Čak i ako se ne uzmu u obzir dokazi Odbrane, nemoguće je van svake razumne sumnje utvrditi da je Šerif Patković pucao u Zvonka Rajića”, kazala je braniteljica, dodajući da je jedina pravilna odluka oslobađajuća presuda.
Patković, koji je optužen u svojstvu komandanta Drugog bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH, u završnom obraćanju je istakao da nije počinio djelo koje mu je stavljeno na teret i da nije mogao pucati sa četiri lokacije kako proizilazi iz dokaza.
“Imam 58 godina časnog života. Nikoga nisam gledao riječju da uvrijedim”, rekao je optuženi.
