Ivan Stojak, nekadašnji rezervni policajac u Han Bijeloj kod Travnika, ispričao je da se krajem aprila i početkom maja 1992. godine nalazio s kolegama kod releja na Vlašiću kada su se predali, te su u konačnici dovedeni u Poštu u Skender-Vakufu.
Pojasnio je da je prvog dana bilo ispitivanje na spratu, gdje ga je odveo vojni policajac, te da je bio tučen.
Stojak je kazao da je tu proveo osam dana, a da je dolazila osoba koju su oslovljavali kao poručnika, te da je tukla njega lično, a i druge koji su bili zatvoreni. Pojasnio je da nije saznao ime te osobe. Tužilaštvo je zamolilo svjedoka da pogleda može li u sudnici prepoznati tu osobu, ali svjedok nije prepoznao nikoga.
Dodao je da ih je, osim “poručnika”, tuklo i par vojnih policajaca.
“Ako izađeš na WC, onda te udaraju. Dali su nam deke da prostremo, pa smo mokrili u deke”, opisao je Stojak uslove u zatvoru.
U sudnici je pokazivao dijelove tijela poput glave, prsa i leđa, kuda je bio tučen, te rekao da i danas osjeća fizičke posljedice, kao i da ima noćne more.
Na upit Tužilaštva znače li mu šta imena Boško Peulić i Petar Đurić, svjedok je odgovorio da ne znače i da ih nije čuo.
U unakrsnom ispitivanju Odbrana Boška Peulića je kazala da je u istrazi svjedok naveo da ga je ispitivala osoba u civilu, ali Stojak je na ročištu ostao uz tvrdnju da se radilo o uniformisanoj osobi. Potvrdio je da tokom zatočeništva u Pošti nije vidio ni čuo komandanta brigade. Također je rekao da se osobe koje su ih tukle nisu predstavile, niti je ko kazao njihova imena.
Boško i Davor Peulić te Petar Đurić optuženi su za zločine protiv civila i ratnih zarobljenika počinjene od maja do oktobra 1992. na području Skender-Vakufa i Travnika. Optužnica tereti Boška Peulića u svojstvu komandanta 22. lake pješadijske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), Đurića kao de facto komandira Vojne policije, a Davora Peulića kao de facto komandira centra veze.
Marko Barić rekao je da je sa 17 godina angažovan u grupe kako je njihovo selo Viševice kod Kotor-Varoši napadano, te da su se pripojili Prvoj bojnoj. On je ispričao da su 30. septembra 1992. godine bili u Sokolinama kada ih je napala VRS, te kada je, bježeći, bio zarobljen s drugim osobama i doveden u Poštu u Skender-Vakufu.
Naveo je da su tu bili tučeni.
“Udara sa svih strana, i nogama i rukama. Nisu se predstavljali”, rekao je Barić.
Svjedok je kazao i da su bili vođeni na ispitivanje, ali u drugi objekat. Osoba koja ih je ispitivala, prema njegovim riječima, nije se predstavila, ali su kasnije na “Manjači” između sebe zatvorenici pričali, pa je saznao da se radi o “drugom mlađem Peuliću”.
Za tu osobu koja ga je ispitivala svjedok je rekao da ga nije maltretirala, “nego onaj sa strane”.
“Taj pored mene – na svaki negativan odgovor dobio sam udarac”, rekao je svjedok. Odbrani Davora Peulića je kazao da nije mogao vidjeti lice osobe koja ga je ispitivala.
U unakrsnom ispitivanju je također rekao da nije vidio Boška Peulića u Skender-Vakufu.
Na ovom ročištu unakrsno je saslušan vještak medicinske struke Severin Žujo, koji je svoj nalaz i mišljenje iznio u jesen 2024. godine. On je kazao da nije pregledao osobe koje je vještačio, nego da je to uradio na osnovu medicinske dokumentacije koja mu je dostavljena.
Za niz osoba Odbrana Boška Peulića je ukazala da se radi o medicinskim nalazima o povredama koje su nastale nakon rata, odnosno nakon 1992. godine, a vještak je pojasnio da je izvršio vještačanje na osnovu nalaza koje je dobio. Dodao je i da je u svrhe svog nalaza i mišljenja imao medicinsku dokumentaciju iz 1992. godine.
Žujo je za jedan slučaj Odbrani potvrdio da su povrede na toj osobi mogle biti nanesene dejstvom druge mehaničke sile, a ne samo šakom i nogom.
Suđenje će se nastaviti 15. oktobra.
