Ministar pravde Srbije Nenad Vujić izjavio je da bi trebalo da Mladić bude sahranjen uz najviše državne i vojne počasti, navodeći da je on „general“ i da se „znaju protokoli“. Kazao je da će o mjestu sahrane odlučiti Mladićeva porodica.
Jovana Kolarić iz Fonda za humanitarno pravo kaže da ministar ovom izjavom krši Zakon o vojsci kojim je propisano da vojno lice gubi čin i sve što iz čina proizilazi ukoliko je osuđeno na kaznu zatvora od najmanje godinu dana.
Mladić je u junu 2021. godine pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.
„Imajući u vidu da je Srbija oglašena krivom za kršenje Konvencije o zabrani genocida po dva osnova – zato što genocid nije spriječila i zato što optužene, među njima i Mladića, nije izručila, svakako bi institucije Srbije svoju pažnju trebale da usmjere na prihvatanje odgovornosti i pijetet prema žrtvama, a ne počiniocima“, kaže Kolarić.
U međuvremenu, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je kazao da još nije poznato gdje će Mladić biti sahranjen niti da je donesena konačna odluka o načinu sahrane. Naveo je da su iz Srbije poslali timove u Haag kako bi pomogli oko logistike i prevoza, dok se čeka da porodica saopšti svoje želje.
„Za sada ne mogu ništa da kažem, pošto nismo dobili ništa od Haga. I sve što čitam u medijima su neistine. Pričao sam i sa Dodikom, mi ne možemo govoriti ništa dok ne dobijemo želje porodice. Načuli smo mogućnost da general bude sahranjen u Beogradu pored kćerke, ali da li će to biti i dalje ne znamo“, kazao je Vučić.
Uslijedile su brojne reakcije, pa je tako Naim Leo Beširi, direktor Instituta za evropske poslove u Beogradu napisao na društvenoj mreži X da bi Mladić trebao biti sahranjen u Božanovićima u BiH, gdje je rođen, i to bez oznaka, podsjećajući na sudski utvrđene činjenice o njegovim zločinima.
Emir Suljagić. Foto: Detektor
Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra „Srebrenica-Potočari“, na društvenoj mreži X napisao je da je Mladić mrtav i da se tu nema šta kazati, niti ta činjenica mijenja mnogo.
„Ne vraća mrtve, ne briše masovne grobnice, ne mijenja presude i ne pretvara zločinca u historijsku ličnost“, napisao je, između ostalog, Suljagić.
Reakcije na Mladićevu smrt nisu ostale ograničene na institucije i političare. U Beogradu i Novom Sadu organizovana su okupljanja i bakljade u njegovu čast, čime je javno veličanje osuđenog ratnog komandanta dobilo i uličnu manifestaciju.
Iz Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji navode da takve reakcije nisu samo izraz odnosa prema jednom osuđenom ratnom komandantu, već pokazuju dublji problem odnosa društva prema ratovima 1990-ih.
„Najave državne sahrane, zastave na pola koplja i javno veličanje Mladićeve ličnosti pokazuju da se njegova smrt ne doživljava samo kao odlazak osuđenog ratnog komandanta, već kao prilika za obnovu i reafirmaciju mita o njemu kao nacionalnom heroju“, naveli su iz Helsinškog odbora.
Upozoravaju da je posebno zabrinjavajuće što se takav narativ pojavljuje i među dijelom nove generacije koja sebe vidi kao nosioca demokratskih promjena. To pokazuje, navode, koliko su nacionalistički obrasci mišljenja duboko ukorijenjeni i koliko je proces suočavanja sa prošlošću ostao nedovršen.
Iva Vukušić, historičarka s holandskog Univerziteta u Utrechtu. Foto: Detektor
Iva Vukušić, profesorica međunarodne historije na Univerzitetu u Utrechtu, reakcije u Srbiji ocjenjuje „sramotnim i razočaravajućim“.
„Diskurs u Srbiji, službeni pogotovo, je takav već decenijama, i naravno da je onda ovo očekivano. To je sramotno i razočaravajuće i čini me tužnom. Srbija se već trideset godina valja u vlastitom nacionalizmu, kao u nekom otrovnom blatu“, kaže Vukušić.
Ona smatra da eventualno odavanje državnih počasti Mladiću ne bi bilo samo pitanje njegovog posljednjeg ispraćaja, već i poruka o odnosu države prema ratnoj prošlosti.
„Umjesto da se bave poboljšanjem života, sigurnosti i prosperiteta vlastitih građana, očuvanjem okoliša i omogućavanjem obrazovanja da mladi ljudi ne bježe glavom bez obzira, oni se bave promicanjem otrovne ideologije. Jad i bijeda. Uvreda žrtvama“, ističe Vukušić.
Srbija s ovim, kaže, šalje poruku da je duboko nezdravo društvo, s manipulativnim, nacionalističkim i zadojenim vodstvom koje pumpa svoje građane nacionalizmom, mržnjom i poricanjem činjenica već desetljećima, dok ih pljačka korupcijom i dok im onemogućava da žive normalno.
Branko Todorović, izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava, smatra da politike koje su osmislile i provodile etničko čišćenje, masovne ratne zločine i sistematsko nasilje nikada se u potpunosti nisu odrekle ideologije na kojoj su takvi zločini bili zasnovani.
„Te politike poslije rata nisu istinski poražene niti društveno delegitimisane. One su se transformisale i nastavile djelovati poricanjem i relativizacijom zločina, opravdavanjem i glorifikacijom ratnih zločinaca, falsifikovanjem nedavne istorije i osporavanjem činjenica koje su pravosnažno utvrđene pred domaćim i međunarodnim sudovima“, kaže Todorović.
Prema njegovim riječima, posljedice takvog odnosa prema prošlosti nisu ograničene na Srbiju, već direktno utiču i na proces izgradnje mira u Bosni i Hercegovini.
Todorović upozorava da BiH nikada nije uspostavila cjelovit i funkcionalan sistem tranzicione pravde, niti institucionalni proces suočavanja s prošlošću, utvrđivanja i društvenog prihvatanja činjenica, ni mehanizme koji bi omogućili da se žrtvama vrate dostojanstvo i povjerenje u društvo i institucije.
Nije uspostavljen, kaže, ni održiv okvir istine, odgovornosti, memorijalizacije i obrazovanja o počinjenim zločinima, niti su provedeni drugi mehanizmi postkonfliktne društvene reintegracije koji su bili neophodni nakon tako razornog rata.
„Takva glorifikacija nije samo uvreda za žrtve i njihove porodice. Ona predstavlja institucionalnu i društvenu normalizaciju nasilja i šalje posebno opasnu poruku mladim generacijama, da zločin počinjen u ime nacije može biti opravdan, relativiziran, pa čak i pretvoren u razlog za ponos“, kaže Todorović.
On dgovornost vidi i u međunarodnoj zajednici, koja, kako navodi, nije uspostavila ozbiljan, dugoročan i sveobuhvatan proces tranzicione pravde koji bi postao jedan od temelja održivog mira. Prema njegovim riječima, mir nije samo prestanak oružanih sukoba, već podrazumijeva priznanje i poštovanje žrtava, prihvatanje sudski utvrđenih činjenica, individualizaciju krivice i jasno društveno odbacivanje ideologija koje su omogućile masovne zločine.
Branko Todorović. Foto: Detektor
Sličnu ocjenu daje i Nevenka Tromp, nekadašnja istraživačica Haškog tribunala, koja smatra da eventualna državna i vojna ceremonija za Mladića ima šire političko i historijsko značenje. Prema njenoj ocjeni, ovakva najava predstavlja prelomnu tačku u povijesti postkonfliktnog pravosuđa.
„Riječ je o ogoljenoj, institucionalnoj manifestaciji državnog trijumfalizma. Što je još važnije, to je implicitno, zakašnjelo priznanje stvarnosti koju je Beograd desetljećima pravno skrivao da je Mladić od prvog do zadnjeg dana bio institucionalni organ države Srbije“, ističe Tromp.
U pravnom kontekstu utvrđivanja odgovornosti za ratove u Bosni i Hercegovini, navodi profesorica, genocid zauzima specifičan prostor. Od svih optuženika pred Haškim tribunalom za zločine u BiH, samo su tri osobe bile optužene za genocid koji je obuhvaćao cijelo razdoblje rata od 1992. do 1995. – Slobodan Milošević, Radovan Karadžić i Ratko Mladić.
„Ovaj trijumvirat bio je od presudne važnosti za povezivanje sustavnih zločina na terenu u BiH s državnim strukturama krnje SFRJ, a potom i Savezne Republike Jugoslavije. Milošević je, kao predsjednik Srbije i član Vrhovnog savjeta obrane (VSO), imao de jure i de facto kontrolu nad civilnom i vojnom arhitekturom Beograda. Kroz njegovu optužnicu, svaki dokaz o genocidnoj namjeri izravno je izlagao državu Srbiju povijesnoj osudi i golemim financijskim odštetama u tužbi koju je BiH podnijela još u ožujku 1993.“, navodi ona.
„Kada je Milošević umro u pritvoru u ožujku 2006. bez izricanja presude, službeni Beograd je odahnuo. Ključni državni arhivi, posebice stenografski zapisi sa sjednica VSO-a, prethodno su uspješno skriveni od javnosti i očiju ICJ-a kroz taktičke redakcije i cenzuru dokumenata dogovorenu s tadašnjim vodstvom Haškog tužiteljstva pod krinkom zaštite nacionalne sigurnosti. Miloševićevom smrću, i činjenicom da drugi ključni članovi VSO-a poput Zorana Lilića nikada nisu ni optuženi, izravna institucionalna veza između političkog vrha u Beogradu i genocida u BiH pravno je presječena“, kaže profesorica.
Ona smatra da su posljedice za regiju duboko regresivne i da ovaj potez šalje jasnu poruku Sarajevu i međunarodnoj zajednici – iako je Beograd na papiru u Haagu uspio izbjeći formalnu odgovornost za genocid, država sadržajno i ideološki u potpunosti stoji iza teritorijalnih rezultata skovanih Mladićevim nasiljem. Institucionalno slavljenje osuđenog ratnog zločinca daje izravan vjetar u leđa političkoj retorici iz Banje Luke, gdje se secesija Republike Srpske i njezino konačno pripajanje „srpskom svetu“ danas otvoreno zagovaraju.
„Za Bosnu i Hercegovinu, propust da se pred sudovima pravno dokaže de jure pupčana vrpca između Mladićevih snaga i beogradskog državnog aparata ostaje generacijska tragedija. Za Srbiju, njezina igra na duge pruge donijela je željeni rezultat. Nadživjevši tribunale, kontrolirajući protok arhivskih dokaza i čekajući da fokus međunarodne politike izblijedi, posttranzicijske elite u Beogradu uspješno su transformirale svjetski osuđenog zločinca u službeno sankcioniranu ikonu državnog patriotizma, otvarajući prostor za nesmetani nastavak svog nedovršenog geopolitičkog projekta“, zaključuje profesorica.
Jasminka Džumbhur. Foto: Detektor
Dušan Janjić, direktor Foruma za etničke odnose iz Beograda, smatra da izjava ministra pravde povlači odgovornost, te da je jedno sahrana, pa i ratnog zločinca, u okviru porodice, a sasvim drugo kada se on sahranjuje uz najviše državne i vojne počasti. On smatra da ova izjava ministra povlači odgovornost.
„Ne iznenađuje me takav njegov lični stav, jer jedan veliki broj ministara, možda i najveći u sadašnjoj vladi, su upravo birani po tom kriteriju umješanosti, obaveze, da kažemo, države, obavještajne zajednice Srbije u doba rata, jer mi još uvijek živimo Miloševićevo doba i zapravo, sada smo u najpunijoj vlasti – kako se zove -profitera rata“, kaže Janjić.
Jasminka Džumhur, ombudsmenka za ljudska prava Bosne i Hercegovine, podsjeća da međunarodni standardi koje je prihvatila i Republika Srbija, uključujući Konvenciju o pravima nestalih osoba obavezuje sve da ne veličaju ratne zločince i da moraju voditi računa o zaštiti prava žrtava.
“Ako se pogleda izvještaj UN-ove radne grupe o prisilnim nestancima za Srbiju jasno će biti koje su im obaveze u skladu sa međunarodnim standardima”, zaključuje Džumhur.
