Na 12 lokacija širom Bosne i Hercegovine, u objektima za čuvanje posmrtnih ostataka, trenutno se nalazi 469 slučajeva nekompletnih tijela, uglavnom neidentifikovanih osoba. Iako ne postoji precizna evidencija o ukopima nekompletnih posmrtnih ostataka, u Institutu za nestale osobe BiH ističu da je većina ekshumiranih posmrtnih ostataka u ovoj zemlji nekompletna.
Prema informacijama iz Instituta, najveću prepreku kompletiranju posmrtnih ostataka predstavlja način na koji su zločini počinjeni i naknadno prikrivani.
“Moderna historija civilizacije ne pamti ovakav monstruozan inženjering zločina. Nakon formiranja primarnih masovnih grobnica, tijela su teškim građevinskim mašinama iskopavana i premještana u sekundarne, tercijarne, pa čak i četvrte ili pete masovne grobnice, kako bi se prikrili tragovi. Te mašine su ljudska tijela doslovno kidale, drobile i razvlačile”, kaže Emza Fazlić iz Instituta za nestale osobe BiH.
Fazlić dodaje da se u Bosni i Hercegovini danas ne traga samo za nestalim nego i za onima koji su pronađeni. Na pitanje koliko često porodice odbijaju ukop kada je pronađena tek jedna kost ili manji dio skeleta, čekajući pronalazak preostalih posmrtnih ostataka, Fazlić kaže da je riječ o jednoj od najtežih odluka s kojima se porodice nestalih suočavaju.
“Odraslo ljudsko biće ima 207 kostiju, a mi porodici nudimo jednu ili dvije. Imamo puno razumijevanje za one koji zbog toga odbijaju ukop. Ipak, posljednjih godina to više nije pravilo. Svjesne neumoljivog protoka vremena i činjenice da niko ne može garantovati kada će preostali dijelovi biti pronađeni, porodice se sve češće odlučuju na ukop onoga što imamo. Biraju da imaju barem jedno mjesto, jedan nišan, gdje mogu spustiti ruku i proučiti molitvu za svoje najmilije”, kaže Fazlić.
Objašnjava da kada se naknadno pronađu kosti osobe koja je već identifikovana i ukopana, pokreće se proces reasocijacije. Svake godine kroz reekshumacije otvaraju se postojeće grobnice kako bi se naknadno pronađeni dijelovi tijela pridružili onima koji su ranije ukopani.
Detektor je ranije kroz interaktivno mapiranje masovnih grobnica u BiH dokumentovao lokacije na kojima su pronađeni posmrtni ostaci žrtava, kao i razmjere zločina i pokušaje prikrivanja tragova.
Iskustva porodica pokazuju koliko je odluka o ukopu nekompletnih posmrtnih ostataka teška i lična.
Ramiza Gurdić. Foto: Detektor
Kada Hotić, potpredsjednica Pokreta “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, kaže da joj je najteži bio period neizvjesnosti dok je tragala za sinom.
“Kada su mi javili da su pronašli jednu ili dvije kosti, prihvatila sam da ih ukopam. Danas imam nišan na kojem piše njegovo ime i prezime. On više nije nepoznata, nestala osoba. Zna se da je ubijen i da je to dio njegovih posmrtnih ostataka”, kaže Hotić.
Dodaje da bi svakome savjetovala da to uradi jer se, kako kaže, duša smiri.
Ramiza Gurdić izgubila je u genocidu supruga i dvojicu sinova. Jednog sina je ukopala 2005., a mlađeg 2011. godine, ali nijedan ukop nije bio konačan.
“Sina Mehrudina sam kopala dva puta, ali ga nisam cijelog ukopala. Nikad mu još glavu nisu pronašli. Pitam se gdje mu je glava. Znam kakav je bio, a danas, ni nakon svih ovih godina, nije kompletiran”, kaže Gurdić.
Ona govori da je svako novo otvaranje mezara bilo teže od prvog ukopa.
“Meni je gore bilo dokopavati nego prvi put ukopati. Svaki put ponovo proživite istu bol i nadate se da će pronaći ono što još nedostaje”, kaže.
Posmrtni ostaci njenog mlađeg sina pronađeni su u dvije masovne grobnice – “Kamenica 5” i “Kamenica 8”, dok su posmrtni ostaci njenog supruga ekshumirani iz dvije različite grobnice u Jadru kod Kravice.
Sličnu odluku donijela je i porodica Branka Gudala, čiji je otac ubijen u septembru 1995. godine, ali nikada nisu pronađeni svi njegovi posmrtni ostaci. U ranijoj ispovijesti za Detektor ispričao je da je njegov otac Gojko živio u Donjem Vakufu, odakle je, u organizaciji tadašnjeg Ratnog predsjedništva Opštine Donji Vakuf, autobusom krenuo prema Banjoj Luci s drugim civilima, ženama i starijim osobama.
“Navodno su krenuli autobusom iz Donjeg Vakufa, i u mjestu Bravnice, opština Jajce, autobus je granatiran od HVO-a. Moj otac je na mjestu ostao mrtav. Nisu pronađeni kompletni posmrtni ostaci. Nismo otvarali sanduk, ali prema težini se osjetilo da nije kompletno tijelo”, ispričao je Gudalo.
On smatra da treba ukopati ono što je pronađeno, a ako se kasnije pronađu dodatni posmrtni ostaci, da se oni naknadno polože u postojeću grobnicu.
Sličan stav ima i predsjednica Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila RS-a Isidora Graorac, koja kaže kako ne postoji univerzalan odgovor na pitanje da li porodice treba da ukopaju nepotpune posmrtne ostatke, jer je svaka situacija duboko lična.
“Vrlo je teško bilo kome sugerisati šta da uradi u takvoj situaciji. To su specifične i bolne okolnosti za koje se niko ne može pripremiti, prvo za nestanak najbližeg, a onda i za saznanje da je pronađen samo dio njegovih posmrtnih ostataka”, navodi Graorac.
Njen lični stav je, kako je rekla, da bi porodicama savjetovala da sahrane ono što je pronađeno.
“Oni koji su pronašli barem dio posmrtnih ostataka imaju mogućnost da svoje najmilije dostojanstveno sahrane, u skladu sa svojim vjerskim običajima. Ako se kasnije pronađu dodatni posmrtni ostaci, oni se mogu pridružiti već sahranjenima”, kaže ona i navodi da poslije obavljenog ukopa, koliko god bol ne prestaje, lakše je kada postoji grobno mjesto na koje porodice mogu doći i odati počast svojim najmilijima.
Dodaje da i danas postoje porodice koje, iz različitih razloga, ne žele preuzeti identifikovane posmrtne ostatke. U kosturnici u Banjoj Luci, kaže, nalaze se identifikovana tijela koja porodice nisu preuzele. Pojašnjava da su razlozi za to različiti, od toga da više ne žive u BiH, do toga da još nisu odlučile gdje žele sahraniti svoje najmilije. To je pravo svake porodice, dodaje, i u takve odluke se ne može ulaziti.
U BiH se u ovom trenutku još traga za 7.566 osoba. U Institutu za nestale osobe BiH kažu da imaju operativna saznanja i duboko su uvjereni da na tlu ove zemlje postoji još nekoliko velikih masovnih grobnica, ali da je zavjet šutnje onih koji znaju njihove lokacije i dalje izuzetno čvrst, zbog čega se do novih informacija dolazi veoma teško.
“Nemamo pravo da odustanemo. Nastavit ćemo prekopavati svaki pedalj ove zemlje i raditi ovaj posao sve dok se i posljednja nestala osoba ne pronađe. To je naš civilizacijski dug prema žrtvama i prema ljudskosti”, zaključuje Fazlić.
