Iz Fonda su, povodom Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u sukobima, naveli da je seksualno nasilje sistematski korišteno kao sredstvo zastrašivanja civilnog stanovništva i uspostavljanja kontrole nad teritorijama.
“Tačan broj žrtava nikada nije utvrđen, ali procjene se kreću od najmanje 20.000 do više desetina hiljada žena koje su preživjele silovanje i druge oblike seksualnog nasilja”, saopćeno je.
Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 2015. proglasila 19. juni za Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u sukobima, u znak sjećanja na usvajanje Rezolucije 1820 Vijeća sigurnosti UN-a 19. juna 2008. godine.
“Ovom rezolucijom je potvrđeno da silovanje i drugi oblici seksualnog nasilja mogu predstavljati ratne zločine, zločine protiv čovječnosti ili djela genocida, te je nametnuta obaveza državama da krivično gone odgovorne i osiguraju žrtvama pristup pravdi”, dodali su.
Uprkos tome, navode iz Fonda, ratno seksualno nasilje ostaje izvan prioriteta domaćeg pravosuđa u Srbiji.
“Tokom 23 godine rada Tužilaštva za ratne zločine, podignuto je samo 13 optužnica protiv 29 osoba za krivična djela koja uključuju seksualno nasilje, što predstavlja svega 11 posto od ukupnog broja optužnica”, pojasnili su.
Podsjetili su da je 48 posto svih optuženih pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) optuženo i za seksualno nasilje, a da se samo pet optužnica pred srbijaskim sudovima odnosilo isključivo na ratno seksualno nasilje u predmetima Brčko, Kalinovik, Bratunac II, Goražde i Vukovar-Proleterska.
“Od podizanja optužnice u predmetu Vukovar-Proleterska 2023. godine, nije podignuta nijedna nova optužnica za seksualno nasilje”, naveli su iz Fonda.
Dodatni problem predstavlja neadekvatna pravna kvalifikacija ovih djela te su u nekoliko predmeta akti seksualnog nasilja tretirani kao nečovječno postupanje ili su potpuno zanemareni kao samostalni oblici ratnih zločina, uprkos međunarodnim standardima za procesuiranje seksualnog nasilja povezanog sa sukobima.
Iz Fonda su naglasili da je od 11 pravosnažnih presuda osam bilo osuđujućih, što je rezultiralo pravosnažnom osudom 12 osoba, a da su tri oslobađajuće presude dovele su do pravosnažnog oslobađanja čak 13 osoba. Ovakva statistika, kako dodaju, poražavajuća je imajući u vidu razmjere seksualnog nasilja tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji.
“U predmetima koji su se bavili isključivo seksualnim nasiljem izricane su zatvorske kazne u rasponu od pet do osam godina. Sudovi su kao olakšavajuće okolnosti uzimali protok vremena i porodične prilike optuženih, dok težina zločina i posljedice seksualnog nasilja po žrtve nisu uvijek adekvatno vrednovane”, navodi se u saopćenju.
Iz Fonda su poručili da ovakva praksa izricanja kazni umanjuje ozbiljnost zločina i šalje poruku koja može dodatno obeshrabriti žrtve da prijave nasilje koje su preživjele.
“Još jedan problem predstavlja činjenica da nijednoj oštećenoj strani u postupcima koji se odnose na seksualno nasilje nije dosuđena odšteta unutar krivičnog postupka. Sudovi upućuju žrtve na parnične postupke radi ostvarivanja imovinsko-pravnih zahtjeva”, kazali su te dodali da se time odgađa ostvarivanje njihovih prava, stvaraju dodatni troškovi i povećava rizik od retraumatizacije, jer se žrtve u parničnim postupcima moraju odreći mjera zaštite.
Iz Fonda pozivaju Tužilaštvo za ratne zločine da intenzivira istrage i krivično gonjenje ratnog seksualnog nasilja, primjenjujući međunarodne standarde i praksu MKSJ-a, te apeluje na sudove da izriču kazne srazmjerne težini zločina i da o odštetnim zahtjevima odlučuju unutar samih krivičnih postupaka.
