Ljubinko Lukić, nekadašnji načelnik Intendantske službe Druge vojne oblasti, rekao je da je noć uoči 3. maja 1992. s kolegama bio prekoputa kasarne na Bistriku, da se čulo pucanje, i nije se moglo izaći iz zgrade.
Svjedok, koji je svoj iskaz dao putem videolinka iz Višeg suda u Beogradu, pojasnio je da su 3. maja dobili obavještenje da se spremaju prema Lukavici, te da je njegova služba dobila jedan kamion. Naveo je da je posljednji upao u vozilo, a kada je kolona krenula, na raskršću je vidio vojnika koji je ušao u kabinu vozača, gdje je bio i Lukić.
Dodao je da su se kretali prema Drveniji i da je vidio na trotoaru postavljene protupješadijske mine, dok je iza njih bilo veliko sanitetsko vozilo. Pojasnio je da su stali na Drveniji kada je naišla grupa uniformisanih i neuniformisanih osoba, koja je otvorila kabinu, izvela ih iz kamiona i oduzela im oružje.
Lukić je naveo da su bili naslonjeni s rukama uvis i licem prema karoseriji, ali da je vidio da je jedna uniformisana osoba udarala u vrata, pa potom u šoferšajbu saniteta.
“Onda je sasuo rafal. Kako znam, tamo je par ljudi poginulo, bilo je ranjenih”, rekao je svjedok i dodao da je na mjestu ubijen pukovnik Radulović.
Nakon toga, prema kazivanju svjedoka, pucali su i u njih te su sva trojica bila ranjena, a on lično u nogu.
Lukić je naveo da su potom bili prebačeni u jednu prostoriju gdje je izvršeno previjanje, a zatim u Bolnicu Koševo, gdje je operisan. Dodao je da je razmijenjen 8. ili 9. maja.
Za napad na kolonu, ubistva, ranjavanje i zlostavljanje pripadnika JNA i civila, optuženi su Ejup Ganić, Zaim Backović, Hamid Bahto, Fikret Muslimović, Jusuf Pušina, Bakir Alispahić, Enes Bezdrob i Ismet Dahić, koji su obavljali visoke političke, vojne i policijske dužnosti.
Neke od Odbrana uložile su prigovor na saslušanje svjedoka putem videolinka, te su naveli problem predočavanja svjedoku dvije izjave iz marta i juna 1995. godine, kako bi potvrdio potpis. Lukić je, nakon što su skenirane i poslane Višem sudu u Beogradu kako bi mu bile predočene, za izjavu iz marta kazao da “ne može biti decidan da je njegov potpis”, dok je za onu iz juna rekao da misli da jeste.
Na upit Odbrane Ganića da li su svi ponijeli svoje vlastito naoružanje kada su krenuli, svjedok je odgovorio da jesu, jer bi morao vratiti naoružanje u slučaju da mu ga neko zatraži.
Odbrana Backovića je predočila dio njegove izjave prema kojoj je kazao da je išao u obilazak na prvu liniju fronta, što je svjedok negirao. Također je rekao da se sada ne sjeća da su granate padale u aprilu 1992. godine na području Bistrika, kao i da nije čuo djelovanje artiljerije na različitim područjima grada.
Tužilaštvo je prigovorilo ulaganju zapisnika iz marta 1995. godine, iako je potvrdilo da je naveden u optužnici.
Advokatica Jesenka Rešidović je kazala da je stava da nema problema da se saslušaju svjedoci putem videolinka kada zbog zdravstvenog stanja ne mogu pristupiti u Sud, ali da se radi o “ko zna kojem već po redu svjedoku” koji je, bez obrzira na godište, pokretan te oštrog uma i jezika.
Dodala je i kako smatra da prije donošenja odluke o saslušanju putem videolinka trebala bi se dostaviti kako medicinska dokumentacija tako i vještačenje svjedoka.
Suđenje će se nastaviti 8. aprila.
