Svjedočeći video-vezom iz Tuzle, Lejla Hadžić je rekla da je živjela s roditeljima i sestrama u Vlasenici i da su otišli kod nene kad su počeli odvoditi ljude u “Sušicu”.
“Tu smo jedno vrijeme bili, dok nisu i nas pokupili u logor… Majka, dvije sestre, nena, otac i sva ta mahala”, kazala je Hadžić, koja je tada imala 17 godina.
Navela je da im je rečeno da odu pješke do “Sušice” kako bi ih prebacili dalje. Kazala je da su muškarci odvojeni i da je njen otac poslije prebačen u “Batković”, gdje je proveo 14 mjeseci. Ona je s drugim ženama poslije dvije noći odvezena prema Kladnju.
Radenku Staniću, Miroslavu Kraljeviću i Goranu Gariću, optuženima za progon bošnjačkih civila u Vlasenici – protivpravna zatvaranja, ubistva, seksualna zlostavljanja, mučenja, nestanke i druga nečovječna djela počinjena tokom 1992. i 1993. godine. Prema optužnici, Stanić je bio komandir Stanice javne bezbjednosti u Vlasenici, Kraljević komandir specijalnog voda, a Garić policajac.
Svjedok G-9 naveo je da je sa suprugom i kćerkom živio u Vlasenici.
“Slabo smo se kretali od kad je vojska ušla u grad… privodili su, zatvarali”, rekao je svjedok, koji je takođe svjedočio video-vezom iz Kantonalnog suda u Tuzli.
Kazao je da je sa drugim ljudima krenuo šumom prema Kladnju, ali da su u Klještanima zapucali na njih i da je ranjen. Kada su izašli na put, kako je rekao, vojnici su ih tukli, a jednog su čovjeka ubili kada je pokušao pobjeći. Naveo je da nisu bili naoružani.
G-9 je kazao da je poslije saznao da, od ljudi koji su krenuli šumom, 40 se uspjelo vratiti kućama, a 40 je ubijeno.
Naveo je da je s uhapšenima odvezen u stari zatvor, a poslije tri do četiri dana u logor “Sušica”. Tu su ga, kako je ispričao, vodili da mu ukažu pomoć, ali nisu mogli ništa uraditi. Nakon 20-ak dana, prebačen u je u “Batković”.
Odbranama je potvrdio da je bilo organizovano kupljenje oružja u Vlasenici.
Suđenje se nastavlja 25. marta.
