Salem Podgorica ispričao je da je bio vojno angažovan u bataljonu logistike pri 104. viteškoj motorizovanoj brigadi, na poslovima komercijalne nabavke hrane, odjeće i obuće za brigadu, ali i za civile. Komandant brigade, kako je naveo, bio je Fikret Prevljak.
Svjedok, kojem je tokom saslušanja predočivan raniji iskaz iz istrage, potvrdio je da je išao u inostranstvo zbog nabavke, kao i da je Prevljak odlučivao u vezi s nabavkom. U unakrsnom ispitivanju, pojasnio je da on lično nikada nije dobio naredbu o nabavci od komande ili Prevljaka, nego svojih pretpostavljenih.
Nakon što je kazao da mu nije poznato funkcionisanje vojnog pritvora u Hrasnici, Tužilaštvo je Podgorici predočilo dio ranijeg iskaza u kojem je naveo da se taj pritvor prvo nalazio u garažama između nebodera, a onda je premješten u nedovršenu zgradu.
“Pa to cijela Hrasnica zna”, rekao je svjedok nakon što je ponovo upitan za pritvor.
Naveo je da nikada nije bio u garažama, ali da jeste prenoćio u pritvoru na drugoj lokaciji jer nije htio da ide na stražu. Potvrdio je da mu je poznato da je cijela porodica Papučić bila zatvorena u pritvoru.
Enes Zukanović, Fikret Prevljak, Emir Redžović, Vahid Alađuz, Mustafa Gegaj, Mujo Vatreš, Vahid Muharemović, Mirsad Tuzlak i Senahid Godinjak optuženi su za nezakonito zatvaranje, ubistva i zlostavljanje civila u objektima koji su imali karakter logora, kao i prilikom odvođenja na prinudne radove u periodu od 1992. do 1995. na području Hrasnice, Sokolović-Kolonije i Butmira.
Enver Mujezinović kazao je da je od juna 1993. godine bio šef sektora Službe državne bezbjednosti pri Ministarstvu unutrašnjih poslova, te da je postojala obaveza razmjene saznanja između civilnih i vojnih službi, ali da su dobijali i neformalna saznanja.
Tužilaštvo mu je predočilo informaciju iz novembra 1993. godine da “raspolažu informacijom” o hapšenju građana srpske nacionalosti, na kojoj je potvrdio svoj potpis, ali je naveo da se ne sjeća hapšenja.
Tužiteljica Marijana Čobović čitala je dijelove te informacije u kojoj se, između ostalog, navodi da je stvarni uzrok hapšenja bio da se izvrši pritisak na građane srpske nacionalnosti. Mujezinović je rekao da to ne zna, te pojasnio da on nije autor te informacije, nego samo potpisnik, kao i da postoji mogućnost da sadržaj nije ni pročitao. Kazao je da je očito da je neko od pripadnika vojne službe bio u kontaktu s nekim od pripadnika njegove službe te da su pričali o tome.
Mujezinović je pojasnio da je ova informacija bila dalje proslijeđena, između ostalog i službi bezbjednosti Prvog korpusa, jer to nije bila nadležnost Službe državne bezbjednosti.
“Nismo nikada dobili informaciju o potvrdi ovih saznanja. Da smo dobili, i nju bi fiksirali u ovom obliku i vi bi je danas imali”, rekao je svjedok.
Njemu je predočena i informacija iz januara 1994. prema kojoj služba raspolaže informacijama da pripadnici prvog voda Vojne policije Četvrte motorizovane brigade izuzimaju tehničku robu od pripadnika srpske nacionalnosti za potrebe Armije BiH, a da ne izdaju potvrde, kao i da sve naredbe izdaje Emir Redžović, zamjenik komandata te brigade.
Svjedok je odgovorio da se ne sjeća ove informacije i da nije njen autor. U unakrsnom ispitivanju je pojasnio da su ove informacije proslijeđene u cilju provjere, te da u trenutku kada su bile sačinjene, ne znači da su bile i tačne.
Odbrani Redžovića je svjedok potvrdio da nije dobio pouzdane informacije da je optuženi donio bilo kakvu naredbu nauštrb osoba srpske nacionalnosti, te ga opisao kao mladog i profesionalnog čovjeka s vojničkim starješinskim stavom.
Mujezinović je kazao i da nije imao relevantnu informaciju da se u jedinice radne obaveze angažuju samo osobe srpske nacionalnosti, te pojasnio da se, po propisima, mogao angažovati bilo koji građanin.
Suđenje će se nastaviti 17. marta.
