Idriz Kamenica posvjedočio je kako ga je, nakon što je u oktobru 1993. postavljen za predsjednika Okružnog vojnog suda u Sarajevu, pozvao tadašnji predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović.
“Rekao mi je da postoji neki zatvor u Hrasnici i da se vidi da se taj zatvor stavi u okvire zakona”, prisjetio se Kamenica.
Ispričao je kako je stupio u kontakt s optuženim Vahidom Alađuzom, koji je njemu i kolegama, kako je naveo, pružio izuzetnu podršku da dođu do Hrasnice. On je rekao da je zatvor bio u podrumu jedne zgrade i da su ih primili Alađuz i upravnik. Pregledali su predmete koji su se odnosili na 30-ak srpskih zatvorenika.
“Uočili smo da su ta lica držana u pritvoru nezakonito, nisu proslijeđeni tužiocu, protekli su svi rokovi”, naveo je Kamenica.
On je posvjedočio da je Prevljaku predočio da ti ljudi nisu procesuirani i da ih treba odmah predati pravosuđu.
“Rekao je da ne može to da se uradi. Ja sam rekao da se dosad moglo tolerisati, a od sad je zločin… Kad sam insistirao, onda je on rekao: ‘Ostavite mi vrijeme, par dana'”, izjavio je svjedok.
Naveo je da su zatvorenici u grupama prebačeni kod istražnog sudije u Sarajevo, te da su potom predati Međunarodnom crvenom krstu, jer nije bilo osnova za vođenje postupka.
Kamenica je pojasnio da se postupanje moglo prenijeti na drugi sud ukoliko se iz nadležnog nije moglo pristupiti. On je kazao da Hrasnica nije bila dostupna sudu u Sarajevu, kao ni Zenici. Prema njegovim saznanjima, putem preko Igmana bio je veoma nebezbjedan zbog ratnih dejstava.
Enes Zukanović, Fikret Prevljak, Emir Redžović, Vahid Alađuz, Mustafa Gegaj, Mujo Vatreš, Vahid Muharemović, Mirsad Tuzlak i Senahid Godinjak optuženi su za nezakonito zatvaranje, ubistva i zlostavljanje civila u objektima koji su imali karakter logora, kao i prilikom odvođenja na prinudne radove u periodu od 1992. do 1995. na području Hrasnice, Sokolović-Kolonije i Butmira.
Braniteljica Sabina Mehić pitala je svjedoka o prijavama koje su krajem 1993. i 1994. iz brigade u Hrasnici podnesene tužilaštvu u Sarajevu, ali se Kamenica toga nije mogao sjetiti.
Složio se s braniteljicom Vasvijom Vidović da su brigade mogle osnivati svoje pritvore za pripadnike koje su činili prekršaje. Na sastanku u Hrasnici, kako je naveo, nije im bilo rečeno da su te osobe bile stavljene u izolaciju.
“U našim zakonima nije postojala izolacija… To je iz međunarodnog humanitarnog prava, ali naše jedinice, nisam vidio da su vršile izolaciju na nekom prostoru”, rekao je Kamenica.
On je kazao da mu Prevljak nije rekao da ne može predati zatvorenike dok se ne konsultuje s višom komandom, ali da je shvatio zašto to nije mogao odmah učiniti, jer mu je trebalo dosta policajaca za prebacivanje.
Svjedok Senad Kreho, koji je prije Kamenice bio predsjednik Okružnog vojnog suda, kazao je da je taj sud formalno bio nadležan za Hrasnicu, ali da se zbog ratnih dejstava nije moglo doći na to područje.
Kreho je naveo da je Sud imao pritvor u sadašnjoj zgradi Suda BiH, a da o zatvorenicima u Hrasnici, kao ni drugim okolnim područjima, nije imao službenih saznanja.
“Formalno nismo znali, nismo nijednu prijavu imali”, kazao je Kreho.
On je dodao da su imali neke informacije od službe vojne bezbjednosti. Potvrdio je da je potpisao akt koji je dostavljen komandantu Armije BiH, a u kojem je sugerisano da vojni pritvor u Tarčinu treba hitno ukinuti. Kako je rekao, akt je sačinjen nakon što mu je tadašnji tužilac Mustafa Bisić došao sa informacijama o zatvorenicima u Hrasnici i Pazariću.
Kreho je naveo da je u to vrijeme policija mogla držati nekoga 72 sata u pritvoru. Na pitanja Odbrana, svjedok je kazao da u Hrasnicu nisu mogli ići jer još nije bio profunkcionisao tunel, ali da ne zna da li se moglo doći do Zenice.
Braniteljica Edina Rešidović sugerisala je da u nadležnosti Okružnog vojnog suda nije bilo da procjenjuje status zarobljenika i izolaciju, što je regulisano međunarodnim humanitarnim pravom. Kreho je rekao da je zakon poznavao osumnjičenog, optuženog i osuđenog, te da mu nije bio poznat status lica u Hranici.
Suđenje se nastavlja 3. marta.
