Pero Stojanović kazao je da je krajem maja 1992. odveden s muškarcima iz Bradine, gdje su došli pripadnici Armije BiH, Teritorijalne odbrane (TO), policije i Hrvatskih obrambenih snaga (HOS).
“Odvojili su žene i djecu, a nas ispred kafane, 50 do 60 muškaraca”, naveo je Stojanović.
Rekao je da su ih tukli dok su išli prema kamionima, te da su odvezeni u sportski centar “Musala”, gdje je odmah dobio udarac nogom u glavu.
“Drugi je išao sa štangom prema meni… pukla ruka”, kazao je svjedok.
Ispričao je da su im poslije desetak minuta rekli da su greškom tu, te su odvezeni u Čelebiće. Prema njegovim riječima, u jednom hangaru bilo je zatvoreno više od 300 Srba.
Kako je naveo, ležali su na betonu, dobijali jednu porciju hrane na deset ljudi, te obavljali nuždu u hangaru. Premlaćivanje je nastavljeno.
“Miro Vujičić više nije mogao da trpi batine i počeo je da bježi. I oni su pucali i ubili ga”, rekao je Stojanović.
Kazao je da je u septembru prebačen u “Musalu”, gdje je upoznao optuženog Ismeta Hebibovića. Ispričao je da je u njegovoj kancelariji bilo kupatilo i da se tu prvi put okupao poslije zatvaranja.
Naveo je da su dobijali hranu jednom dnevno i da su mogli koristiti toalet. Svjedok je rekao da ih je Hebibović uveče zaključavao, ali da je njegov sin Avdo dolazio poslije i tukao ih. Zatvorenici su to kazali svjedokovom bratu, koji je poznavao Hebibovića.
“Avdo je dobio batine od ćaće i više nije bio stražar”, rekao je Stojanović.
Kazao je da njega u “Musali” niko nije tukao, a da ih je Hebibović vodio da kopaju rovove, kanale i da čiste. Iz “Musale” je pušten u decembru.
Na pitanja Odbrane, svjedok se nije mogao izjasniti koju je funkciju obavljao Hebibović, te je precizirao da su ih stražari vodili na radove. Rekao je da je Hebibovićev sin Avdo imao 14 godina, ali se nije složio s braniteljicom Mirsadom Beganović Žutić da kao maloljetnik nije mogao biti stražar.
“Bio je, vidio sam ga s puškom tu”, kazao je Stojanović.
On je na početku svjedočenja govorio o dešavanjima u aprilu, navodeći da je srpskom stanovništvu oružje podijelila Srpska demokratska stranka, a da je i bošnjačko bilo naoružano. Rekao je da je imao pušku i da je držao stražu ispred svoje kuće. Odbranama je potvrdio da je srpsko stanovništvo uspjelo odbiti manji napad 12. maja.
Za zločine na području Konjica optuženi su Esad Ramić, Omer Borić, Šefik Nikšić, Adnan Alikadić, Mitko Pirkić, Hamed Lukomirak, Safaudin Ćosić, Muhamed Cakić, Ismet Hebibović i Željko Šimunović. Na teret im je stavljeno da su u periodu od maja 1992. do maja 1993. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada na srpsko civilno stanovništvo na području Konjica, počinili progon – ubistvima, silovanjem, zatvaranjem, mučenjima i drugim nečovječnim djelima.
Svjedok Redžo Sinanović kazao je da je kao rezervni policajac bio na punktu u Podorašcu i da se 25. maja u noći čula pucnjava i detonacije, te da je potom taj punkt ukinut.
“Ja 27. dolazim u Bradinu, formira se punkt”, rekao je svjedok.
Prema njegovim saznanjima, muškarci iz Bradine su bili odvedeni u Čelebiće, a žene i djeca su bili smješteni u školi koju je čuvala TO.
Kazao je da su u julu, nakon što su ubijeni pripadnici jedne jedinice u Repovcima, paljene kuće u Bradini, te da misli da su civili bili sklonjeni radi bezbjednosti.
Braniteljica Nina Karačić pitala ga je odakle mu je poznato da je TO čuvala civile u školi. Sinanović se složio da nije znao ko je pripadao kojoj formaciji i da je tako rekao jer je u početku bila TO.
Nastavak suđenja je u petak, 13. februara.
