Dok smo telefonom dogovarale intervju, glas joj je bio težak, jedva je pričala. A razgovor je završila u suzama. Džemila Hodžić je pristala da ispriča kako je 29 godina odlazila na mezar bratu koga je ukopala ali koji je danas prazan. Nada se da će tako ubrzati pronalazak stvarnih posmrtnih ostataka svoga brata.
Nekoliko dana kasnije, dočekuje nas u Blagovu kod Vogošće, gdje danas živi s porodicom. Prije nego što je sa sinom izbjegla u Brezu na početku rata, živjela je u rodnim Tihovićima, u porodičnoj kući.
Pokazuje spomenik u svom rodnom selu koji su mještani napravili za ubijene, uči Fatihu i kroz suze ponavlja svoju najveću želju – da mezar njenog brata ne bude više prazan.
Dok joj se poneka suza slijeva niz lice, pokazuje bijele nišane koji i dalje stoje. Miluje ih rukom.
“Kao da su sad ga uzeli nakon toliko godina, ponovo mi ga uzeli, ukrali ga, odnijeli. Nema, nestao. Da li će doći, da li će donijeti kosti, ja ne znam”, kazala je.
Kada je rat završio, u grobnici u Tihovićima su pronađeni posmrtni ostaci ubijenih mještana. Među njima je Džemila prepoznala oca Kasima i brata Džemu.
Kosturnica u Gradskim grobljima Visoko. Foto: Detektor
Prepoznala ih je takozvanom klasičnom metodom, po garderobi i bez korištenja DNK tehnologije. Kod oca je, pored radne bluze, prepoznala aparat za brijanje i kutiju cigareta “plava Morava”, dok je kod brata prepoznala kupaće gaćice koje su ostale na posmrtnim ostacima. Dženaza je bila 4. jula 1996., na isti dan kada su ubijeni četiri godine ranije.
Onda je godinama posjećivala njihove mezare u Tihovićima. Sve do maja 2025. godine. Prije nekoliko godina nju i druge mještane su zamolili da otkopaju mezare i urade DNK analizu.
“I onda su nas zvali u maju 2025. da ponovo poznamo sva svoja ta tijela. I došla sam dole. I ja ulazim tamo, kaže: ‘Ovo su od Kasima Hadžića kosti.’ Rekoh: ‘Ima li od brata kosti, Hadžić Džeme, i za Džemu sam došla?’ Kaže: ‘Džeme, tvoga brata, nema.’ A kosti odvučene. Nema i nema”, govori ona.
Za nju je ovo saznanje bilo veći šok od ekshumacije odmah nakon rata.
Punih 29 godina odlazila je na mezar ocu i bratu, koji je ubijen sa 21. godinu. Sada je mezar njenog brata prazan.
Ona nije jedina koja je nakon rata, u periodu prije nego što su počele DNK analize nestalih, pogrešno identifikovala članove svoje porodice.
Saliha Đuderija iz Instituta za nestale BiH pojašnjava za Detektor da su u Tihovićima zbog dva NN tijela i akcije darivanja krvi utvrdili da u ova dva tijela ima po četiri-pet identiteta osoba koje su već ukopane.
Oni su morali pribaviti saglasnost 14 porodica, od kojih je 12 dozvolilo da se iskopaju njihovi srodnici i da se uradi DNK profiliranje na njihovim kostima.
“Kad smo iskopali tih 12 tijela, odnosno posmrtnih ostataka, među njima smo u pojedinim tijelima nalazili dijelove kostiju i tijela, tako da smo zapravo morali ponovo reasocirati, ponovo identificirati sve te osobe, i od tih 12 koje smo uzeli, dobili smo 11. Opet nam jedan identitet nedostaje”, objašnjava Đuderija.
U Bosni i Hercegovini je do sada identifikovano više od 23.000 žrtava rata, a gotovo trećina je identifikovana klasičnom metodom prepoznavanja – uz pomoć garderobe i drugih predmeta koji su pronađeni u grobnici. Da bi se problem pogrešnih identifikacija riješio, potrebno je da porodice, koje su klasičnom metodom utvrdile identitet srodnika, daju uzorke krvi kako bi se uradila DNK analiza.
Ali neke porodice, nakon tri decenije boli i suočavanja sa stvarnošću, nisu više spremne ponovo prolaziti neizvjesnost identifikacije.
Ewa Klonowski, forenzička antropologinja. Foto: Detektor
Ewa Klonowski je kroz godine rada kao forenzički antropolog vidjela brojne porodice kako se suočavaju sa ovom dilemom. Dok se vozimo prema kosturnici gradskog groblja u Visokom, priča nam da je radila i u drugim mrtvačnicama i kosturnicama, ali i u grobnicama za vrijeme ekshumacija.
Mrtvačnica je hladno mjesto, a zbog svoje namjene se činiji hladnijom nego što stvarno jeste, posebno zimi, objašnjava ona. U mrtvačnici u Visokom, popločanoj bijelim pločicama na podu i na zidovima, prozori su blago otvoreni.
Na metalnim sivim stolovima je nekoliko vreća s kostima.
U prostoriji pored, u koju se ulazi kroz teška metalna vrata, na policama su posmrtni ostaci.
Klonowski je navikla na ovaj ambijent. Kaže da trenutno postoji oko 2.000 posmrtnih ostataka u mrtvačnicama koje imaju profil DNK ali nemaju podudaranja s porodicama, i da je od 1995. do 2003. godine oko 8.000 posmrtnih ostataka identifikovano klasičnom metodom.
Prisjeća se lokacije Kurevo kod Prijedora, gdje je ekshumiran mlađi muškarac koga je majka prepoznala po džemperu. Bila je ubijeđena da je to džemper koji je sama plela. Kada je, nakon nekoliko godina, stigao DNK nalaz, utvrdilo se da to nije njen sin. Kada je stigla druga porodica, i druga majka je tvrdila da prepoznaje džemper.
“I jedna majka i druga majka pričaju da su ovaj džemper one štrikale”, kaže Klonowski.
“Imali smo u Hrastovoj glavi dvije porodice koje jedno tijelo hoće da dobiju. A samo možemo dati jednoj porodici. I samo DNK može nam sto posto reći”, pojašnjava Klonowski.
Ilustracija. Foto: Detektor
Đuderija kaže da se za oko 6.000 klasičnih identifikacija može razmatrati da li je došlo do pogrešne identifikacije. Godišnje se između 50 i 100 slučajeva testira novom metodom da se sigurno utvrdi identitet.
Klasična identifikacija se vršila prije uvođenja DNK analize kao zlatnog standarda u provođenju identifikacija, pojašnjava Samira Krehić, šefica Programa Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) za Zapadni Balkan. Ovakav proces identifikacije je vršen do početka 2000-tih godina, kada je ICMP otvorio svoje laboratorije za analize DNK.
Ona ukazuje da proces rješavanja pitanja pogrešnih identifikacija u potpunosti zavisi od dobre volje i solidarnosti porodica koje su tradicionalno identifikovale svoje nestale.
“Znalo se dešavati da tijelo koje se iskopa, kad se uzorkuje, poklopi se s nekom krvlju, ta porodica je nekog drugog pogrešno identifikovala, tako da postojali su scenariji u kojima su se rješavanjem jedne pogrešne identifikacije dobijala tri tačna identiteta. Jer to je sistem domina”, govori Krehić.
Klonowski kaže da nikad nije kasno, ali da porodice mogu odbiti da daju krv.
“Porodica može reći: ‘Ja idem na groblje, godinama na mezar, godinama, to je moj sin. Ja osjećam da je to moj sin. Ja znam u srcu da je to moj sin.’ I šta? Šta ovaj koji hoće riješiti problem može uraditi?”, dodaje Klonowski.
Desetine ili stotine posmrtnih ostataka možda će ostati zauvijek u mrtvačnicama neidentifikovani, a brojne porodice neće imati mjesto gdje se mogu pomoliti za svoje voljene. U Ruandi je nakon genocida takav slučaj bio za oko 250.000 ljudi. Zbog toga su u Kigaliju napravili spomenik kao simbol sjećanja, obrazovanja i dostojanstvenog ukopa žrtava genocida nad Tutsijima 1994. godine.
Muzej genocida Kigali u Ruandi. Foto: Muzej genocida Kigali
Honoré Gatera, direktor Muzeja genocida Kigali u Ruandi, kaže da imaju veliki broj porodica koje nikada nisu pronašle tijela svojih najmilijih, te da su vjerovatno bačeni u rijeke i odneseni izvan Ruande. Vrlo je bolno za porodice da ne znaju gdje su im očevi, sestre i majke sahranjeni i kako su ubijeni, navodi Gatera.
“Vrlo je važno da preživjeli genocida znaju da su posmrtni ostaci rođaka sahranjeni, između ostalih, na određenom mjestu gdje možete otići i sjetiti ih se. Gdje se vaše porodice i druge porodice okupljaju da zajedno tuguju”, kazao je Gatera.
U gradskom groblju u Visokom u mrtvačnici se trenutno nalazi 375 neidentifikovanih posmrtnih ostataka, kaže Kenan Karavdić iz preduzeća “Gradska groblja Visoko”.
Oni imaju želju da u gradskom groblju, na sudskoj parceli, naprave spomen-memorijalni centar gdje bi na jednoj zajedničkoj spomen-ploči napisali šta se tu nalazi.
“To bi bilo jedno mjesto historijskog dokaza (…) da su ti ljudi stradali, a nije ni pravdeno da budu ukopani bez nekih obilježja, bez nekih humanih razloga. Da bude to mjesto obilježeno na neki plemenitiji način”, pojašnjava Karavdić.
Džemili je želja da se identifikuje njen brat, ali i da sve osobe koje nisu dale krv da to učine i da svako bude ukopan.
“Da se smire kosti”, kaže ona.
