Radivoje Krsmanović je rekao da je rat u Banovićima počeo u maju 1992. i da su srpski stanovnici privođeni u zatvor u prostorijama Direkcije željezničkog saobraćaja, na navodne informativne razgovore.
Kazao je da je njegov sin Goran vođen, te da je bio pretučen i pitan za pištolj. Odbrani je negirao da su obojica imala oružje. Svjedokov sin je, kako je rekao, vođen jedne prilike i na liniju, gdje je ostao sedam dana kako bi eventualno izvlačio ranjenike.
Krsmanović se prisjetio kako je 31. maja 1993. godine naveče došao kurir 119. muslimanske brigade koji je dijelio pozive za njega i Gorana. Svjedok je pojasnio da je tada kazao da nije sposoban za rad zbog zdravstvenih problema. U ranim jutarnjim satima, kako je dodao, naoružane osobe došle su po njega i Gorana, i odvele ih u stanicu policije. Odbrani je pojasnio da ne zna osobe koje su došle po njih.
U jutarnjim satima, kako je posvjedočio, oni su zajedno sa oko 50 Srba odvedeni u Treštenicu, a potom na lokaciju pod Vijencem gdje su bili raspoređeni na kopanje rovova, a njemu je rečeno da ide do sela i donosi vodu.
„Gorana sam vidio kad smo se rastali tu i ja ga više nisam vidio“, rekao je Krsmanović i dodao da po povratku kući je shvatio da se njegov sin nije vratio. Pojasnio je kako je čuo da je Goran sa drugima odveden za Sliviće.
Svjedok je ispričao i da je čuo kako je Goran ranjen 8. juna, te prebačen prvo u ratnu, a potom u bolnicu u Tuzli. Kazao je da je vidio sina u bolnici kako leži u nepokretnom stanju.
„Ja sam ostao kod njega osam mjeseci na tri stolice, bdio nad njim, da bi dočekao da me izbace iz bolnice s njim u kolicima“, rekao je Krsmanović kroz suze.
Svjedok je pojasnio da su mu Goran i drugi ljudi pričali kako je Goran tog dana krenuo da kopa i da je ranjen. Goran Krsmanović, prema riječima njegovog oca, preminuo je u aprilu 2008. godine.
Tužilaštvo je svjedoku predočilo niz materijalnih dokaza, među kojima i uvjerenje opštine Banovići od 6. jula 1993. godine. On je Odbrani potvrdio da su prema tom uvjerenju on i supruga mogli besplatno putovati u posjetu Goranu, kao i da je on ranjen kao pripadnik civilne zaštite. Također je negirao da poznaje optuženog.
Optužnica tereti Derviša Mehinovića u svojstvu komandanta 119. muslimanske brdske brigade da je od maja do augusta 1993. Opštinskom štabu odbrane Banovića podnosio zahtjeve za angažovanje pripadnika Jedinice radne obaveze za izvođenje radova, iako je znao da se radi o nedozvoljenim radnjama zbog ugrožavanja života prilikom kopanja rovova i tranšea na prvim borbenim linijama. Kako se navodi, prilikom radova na lokalitetu sela Slivići – Osječani, u rejonu Krš, 8. juna 1993. godine ranjen je Goran Krsmanović, usljed čega su mu oduzeti donji ekstremiteti, a praksa odvođenja na kopanje rovova se nastavila i nakon toga.
Svjedok Željko Gajić ispričao je da je sa drugim srpskim stanovnicima krajem 1992. i početkom 1993. godine vođen na linije oko Vozuće kako bi kopali rovove i tranšeje.
„Dođeš tu, odozgo se puca, on ti zada da kopaš. Nije se uvijek pucalo. Nije bilo svejedno“, kazao je on i dodao da se tih prilika osjećao loše, kao i da ga je jednom iznad obrve zakačio geler ili metak.
Na pitanje Sudskog vijeća da li su bili prisiljeni kopati dok su trajala ratna dejstva, Gajić je rekao da uglavnom nisu, te da su mogli da se sklone.
Gorana Krsmanovića, kako je rekao svjedok, viđao bi ujutro kada bi išli na kopanje, ali je naglasio da nisu zajedno kopali. Dodao je da ima saznanja da je Krsmanović ranjen i da se pričalo da je nemoguće da je metak mogao doći sa srpske strane.
Odbrani svjedok je rekao da ne poznaje osobe koje su ga vodile na radove.
Suđenje će se nastaviti 19. decembra.
