Dragan Zrnić je rekao da je 2. maja 1992. kao vojnik bio na obezbjeđenju komande na Bistriku i da je tog dana bio u pratnji vozila za dovoz hrane iz kasarne “Maršal Tito”.
Ispričao je da je u povratku kod mosta na Drveniji vidio grupu vojnika koja je bila skoncentrisana na otvaranje vatre preko mosta. Kada su ih primjetili, okrenuli su se prema njima i otvorili vatru, rekao je svjedok, te pojasnio da je iza njegovog vozila bio tamić s hranom.
“Stigao je tamić, vozač je teško pogođen u predjelu leđa, jedan od saputnika je ranjen s dva metka u ruku. Uspjeli smo ih unijeti u komandu i pružiti prvu pomoć. Napad na komandu je trajao cijeli dan i noć”, prisjetio se svjedok.
Dan poslije, prema Zrnićevim riječima, u komandu je došao predsjednik Alija Izetbegović, koji se obratio i rekao da će da obavi razgovor sa starješinama i Milutinom Kukanjcem i da će on biti garant njihove bezbjednosti.
Nakon toga su, kako je rekao, dobili naredbu za izlazak iz komande i da pripreme materijalno-tehničku opremu. On je bio u šestom vozilu s kraja kolone, a naredba je bila da cijevi naoružanja budu usmjerene prema podu. Opisao je da je primijetio veliki broj vojnika, koji su bili različito obučeni, iz Bistrika i iz pravca Miljacke, a putem veze im je rečeno da ostanu mirni.
“Uslijedila je naredba da predamo oružje jer je to uslov prolaska prema Lukavici. Potom je uslijedila naredba da napustimo vozila i uslijedilo je udaranje i naredba da legnemo na ulicu. Čuli su se glasovi, vjerovatno od udaraca, jauci. Bila je naredba da ustanemo i da skinemo sve sa sebe – ostao sam u donjem vešu i čarapama”, izjavio je svjedok.
Naveo je kako je, nakon skidanja, uslijedila naredba da se grupišu na jedno mjesto.
“Jedan momak ispred mene pao je kao daska. Tad sam vidio da se radi o mom bratu Zoranu”, prisjetio se svjedok.
Naveo je da je brata izvukao u park i pokušavao ga probuditi, te da mu je glava bila krvava. Uspio mu je reći da je udaren dijelom puške. Prebačeni su zatim u bolnicu Koševo, a svjedok je odvezen u Dom na Bjelavama, gdje je tučen. Tokom noći je, prema njegovim riječima, sproveden u Sekretarijat unutrašnjih poslova, gdje su ga ponovno tukli, te je predan civilnoj policiji, koja ga nije tukla.
“Nakon toga sam sproveden u FIS, u gimnastičarku salu. Tu su bili vojnici iz kolone. Po samom ulasku gledali su u mene kao neko čudo. U ogledalu nisam sebe mogao prepoznati od batina”, rekao je svjedok i dodao da su mu bili polomljeni zubi i nos.
Tokom noći i dan poslije, rekao je Zrnić, tukli su ga, ali i kasnije, kada je krenuo u toalet.
Narednog dana, kazao je, došli su pripadnici UNPROFOR-a, koji su im rekli da se izjasne gdje žele ići. Pošto se on izjasnio da želi kući, od Crvenog krsta je dobio civilnu odjeću i tu priliku je iskoristio da pobjegne.
Kerim Lučarević optužen je u svojstvu komandanta Vojne policije Republičkog štaba Teritorijalne odbrane. Na teret mu je stavljeno da nije preduzeo mjere na kažnjavanju počinilaca ubistava i ranjavanja tokom napada na kolonu.
Odgovarajući na unakrsna pitanja, svjedok je potvrdio da je u FIS došao s već dobijenim povredama od specijalne policije i da nije sačuvao medicinsku dokumentaciju iz tog perioda.
Naredno suđenje je zakazano za 28. novembar.
