Milena Kulina je 12 godina nosila cvijeće i palila svijeće na grobu u kojem nije bio ukopan njen sin.
“Kada je prvi put bilo klasično prepoznavane, to je bilo po noći. Tijelo je dugo bilo u zemlji u raspadu i po nekoj smo tetovaži na nozi što je imao mislili da je on“, priča Milena, čiji sin Dragoslav je poginuo tokom rata.
Nakon što su ukopali tijelo za koje su mislili da je Dragoslav, njena djeca su nakon dali uzorke krvi da bi pronašli i oca, njenog supruga. DNK metodom utvrđeno je da se tijelo njenog sina nalazi u mrtvačnici u Miljevićima, gdje se vodio kao NN osoba, a ne na grobu koji je godinama obilazila.
“Vjerujte kako je bilo teško prvi put, još teže je bilo kasnije. Oplakuješ tuđe dijete, tuđi grob, misliš tvoje dijete. Ne dao Bog nikome, samo se mi majke razumijemo, ali nas političari ne razumiju“, govori Milena jedva razumljivo, jer je zbog svega što je preživjela teško oboljela.
Ona još uvijek traga za suprugom.
Udruženja porodica nestalih osoba zatražili su od Instituta za nestale osobe BiH da u narednom periodu osmisle i intenziviraju aktivnosti da porodice žrtava koje su identifikovane klasičnom metodom odobrovolje, kampanjom ili na drugi način, daju krv kako bi se identifikacije provjerile i otklonile eventualne greške.
Isidora Graorac, predsjednica Republičke organizacije porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila, kaže da se oprezno mora pristupiti porodicama u ovim slučajevima, jer većina smatra da su klasičnom identifikacijom i ukopom riješili pitanje nestalih članova svoje porodice.
“Ukoliko postoji sumnja da se desila pogrešna identifikacija, treba se ispitati do kraja. Ako to ne uradimo, sutra možda jednu porodicu lišimo toga da nikada ne nađe svog nestalog člana, jer ga je neka druga porodica sahranila. Treba biti oprezan, imati razumijevanja za one koji još traže svoje i razmisliti šta bi bilo da ja još uvijek nisam pronašao nekog svog, a tijelo koje sam sahranio pripada drugoj porodici“, kaže Graorac.
Dodaje da je neophodno s porodicama razgovarati i objasniti im da, ukoliko se potvrdi pozitivna identifikacija s nekim tijelom u kosturnici, samo se u tom slučaju ponovno tijela iskopavaju.
Saliha Đuderija, predsjedavajuća Kolegija direktora Instituta, kaže da će kampanja koju su već radili biti nastavljena. Veliki broj porodica nema interesa za saradnju, što podrazumijeva ponovno davanje krvi i koštanih uzoraka, jer na taj način prolaze kroz retraumatizaciju.
“Mi u mrtvačnicama imamo skoro 1.900 slučajeva posmrtnih ostataka koji još nisu identificirani. Za 30 posto slučajeva smo pokriveni, imamo krvne uzorke. Međutim, neke porodice uopšte krv nisu dale, nema ko za njih dati, dok s druge strane ljudi mijenjaju stav, ne žele da sarađuju. Naprimjer, našli smo čovjeka, a porodicu recimo ne interesuje, završili su tu priču“, objašnjava Đuderija.
Prije kolektivne dženaze u Tihovićima rađena je i reeksumacija u procesu potvrde identiteta ranije ukopanih osoba. Foto: Muftijstvo sarajevsko
Ema Čekić, predsjednica Udruženja porodica nestalih općine Vogošća, poručuje da je porodice potrebno razumjeti, jer je za njih ovo još jedan bolan proces.
Reekshumacijom posmrtnih ostataka žrtava iz Tihovića prije četiri godine, da bi se utvrdio identitet jednog tijela u mrtvačnici u Visokom, utvrđeno da su na mjestu jednog čovjeka bili ukopani pomiješani posmrtni ostaci drugih osoba.
“Ekshumirali smo 12 tijela, a DNK analizom je potvrđeno 11. Sada je ostala sestra bez svoga brata. Oca je pronašla, identifikovala i ukopala. Jedno tijelo je u Visokom u mrtvačnici kompletno i radi toga se radila ta identifikacija, pošto su oni nakon klasične metode prepoznavanja ukopani. Ako to tijelo ne bude pripadalo ovome u mrtvačnici, onda se moraju svi otkopavati, a ja nemam snage da uđem među porodice i to im kažem. Dugo čekamo da se posmrtni ostaci vrate u Tihoviće“, opisuje Čekić koliko je ovaj proces bolan za porodice.
Bosna i Hercegovina je bila prva zemlja na svijetu koja je donijela strategiju za rješavanje pitanja pogrešnih identifikacija – gdje su tačno propisani načini postupanja kada se sumnja da je neka osoba sahranjena pod pogrešnim imenom, navodi Samira Krehić, šefica Programa Međunarodne komisije za nestale osobe Bosne i Hercegovine (ICMP) za Zapadni Balkan.
“Nekada nam se zna desiti da porodica da krv i mi dobijemo poklapanje za neki posmrtni ostatak u mrtvačnici, a ispostavi se da je ta osoba već sahranjena, odnosno posmrtni ostaci pod tim imenom. Međutim, porodice ne daju krv za one slučajeve koje su već riješili“, objašnjava Krehić.
Ali nekada nedostaje više članova jedne porodice. Nakon što su ranije prepoznali klasičnom metodom neke posmrtne ostatke, kod dolaska porodica da daju krv kako bi pronašli i preostale nestale, utvrdi se greška, odnosno da je došlo do zamjene identiteta.
“Pošto se svi antemortem uzorci kod nas drže u jednoj bazi, te kada se vrši poređenje sa koštanim uzorcima desi se ponekad poklapanje i mi vidimo da je inicijalno došlo do zamjene identiteta“, govori Krehić, te dodaje da su ovako riješene desetine slučajeva, ali da se u mrtvačnicama i kosturnicama širom BiH nalaze posmrtni ostaci za koje je potrebno utvrditi kome pripadaju.
“Zakon o krivičnom postupku BiH propisuje kako se radi formalna identifikacija i to rade specijalisti sudske medicine po naredbi Tužilaštva. Mi znamo iz izvještaja godišnjih Instituta za nestale osobe da se otprilike desetine slučajeva svake godine u kontinuitetu rješava na ovaj način“, kaže Krehić.
Prema projektu ICMP-a, u periodu između 2013. i 2018. godine rađen je pregled slučajeva neidentifikovanih ljudskih ostataka u 12 mrtvačnica. Ukupno su pregledana 3.583 slučaja, te utvrđena 121 nova identifikacija.
Iz Instituta su ranije naveli kako su u posljednjih nekoliko godina ispravili 37 pogrešnih identifikacija izvršenih klasičnom metodom. Metodom prepoznavanja identifikovano je oko 8.000 žrtava proteklog rata.
U pronalasku više od 7.500 nestalih osoba BiH nedostaju nove tehnologije, ali iz ICMP-a upozoravaju da naša zemlja nema ni institucionalne kapacitete i dovoljno obučene kadrove koji bi u potpunosti preuzeli proces ekshumacije i identifikacije nestalih osoba, što je jedan od uslova u pristupnim pregovorima ka Evropskoj uniji.
Samira Krehić, šefica Programa Međunarodne komisije za nestale osobe Bosne i Hercegovine (ICMP) za Zapadni Balkan. Foto: Detektor
Oni već godinama pružaju pomoć na terenu prilikom ekshumacija, pregleda posmrtnih ostataka u mrtvačnicama, analize podataka, reasocijacije, uzimanja uzoraka i kasnije tokom identifikacija. Ovaj kompleksni posao je preduslov za uspješnost DNK analize.
Navode da je prva faza u ovom procesu ekshumacija, gdje je pomoć forenzičkih antropologa i arheologa od suštinske važnosti. Njihovo prisustvo i stručni nadzor su značajni kod masovnih grobnica gdje postoji više pomiješanih tijela, posmrtnih ostataka, što se desilo zbog njihovog premještanja.
“Veliki je i dalje intenzitet ekshumacija. Skoro svakodnevno mi dobijamo zahtjeve od Tužilaštva BiH za izlazak na teren ili za angažman u mrtvačnici. Prošle godine je bilo preko 120 terenskih intervencija, što znači da je potreba prisutna. Međutim, činjenica je da BiH nema taj kapacitet institucionalno riješen“, upozorava Krehić.
BiH za razliku od drugih zemalja nema državni zavod za sudsku medicinu. Specijalisti sudske medicine, koji su stručnjaci sa ogromnim iskustvom, nemaju krovnu instituciju koja prati njihov rad, omogućava edukaciju i konsoliduje sve podatke iz njihovog posla. Krehić navodi da su prošle godine imali blizu 90 upita iz raznih tužilaštava o statusu pojedinih slučajeva, statusu određenih uzoraka nakon ekshumacije, što su informacije koje ne bi trebale biti kod ICMP-a.
Ovo su pitanje ranije pokušali riješiti kroz osnivanje zavoda za sudsku medicinu Federacije, ali nacrt elaborata o osnivanju nije prošao parlamentarnu proceduru. Republika Srpska ima svoj zavod. U međuvremenu je započeta saradnja sa Agencijom za forenzička ispitivanja i vještačenja, osnovanoj kao servis Državnom tužilaštvu, međutim Vijeće ministara BiH nije odobrilo zapošljavanje dva DNK stručnjaka.
“Postoji mogućnost ako se usvoji naš pravilnik o sistematizaciji da Institut polako preuzme jednu do dvije pozicije, jer može preuzeti dio uzimanja krvi i asistirati tužilaštvima sa sudskim vještacima. Ovo što mi radimo jeste za rat vezano, ali bi ovo moglo da bude korišteno višestruko, ali to neko treba profilirati. Kod nas se to gleda kao politika a ne struka“, ističe Đuderija.
Krehić podsjeća da naša zemlja strateški mora planirati preuzimanje funkcija koje obavlja ICMP. Do sada je donesen Zakon o nestalim osobama BiH, napravljena centralna evidencija nestalih, te konsolidovan softver za prikupljanje i analizu svih podataka iz procesa ekshumacije i identifikacija koji je predat Institutu.
“Forenzička ekspertiza nije potrebna samo u procesu pronalaska identifikacije nestalih. Ona je također važna za sve kriminalne slučajeve, kada su posmrtni ostaci u stanju da više nisu prepoznatljivi. Kada ne možete koristiti tehnike otisaka prstiju, dentalnog kartona, vizualnog prepoznavanja. Primjera radi, u slučaju utvrđivanju identiteta migranata“, ističe Krehić.
Dodaje da BiH pod hitno mora preduzeti korake da riješi problem nedostatka forenzičkih stručnjaka, forenzičkih arheologa i antropologa prvenstveno, kao i patologa specijalista sudske medicine, jer ih je malo i angažovani su na raznim dužnostima. Da bi se jedan stručnjak obučio neophodni su mjeseci i godine, a naša zemlja nema potrebne kurikulume.
*Ova analiza je napisana uz pomoć projekta Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu, koji finansira Evropska unija, a sprovodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP). Sadržaj ove analize je isključiva odgovornost BIRN-a i ne odražava nužno stavove Evropske unije niti UNDP-a.