Svjedok Slobodan Jakovljević kazao je da je 2. maja 1992. bio opšti napad na objekte JNA i da je predveče u kasarnu u Lukavici došao Alija Izetbegović, tadašnji predsjednik Predsjedništva RBiH. Narednog dana dobio je naređenje da ode do komande na Bistriku.
“Da budem vodič generalu (Lewis) MacKenzieju i koloni od 30 vozila, da idemo po starješine i materijalna sredstva iz komande Armije”, rekao je Jakovljević svjedočeći video-vezom iz Beograda.
Rekao je da je, po dolasku u komandu, Izetbegovića odveo u kabinet generala Milutina Kukanjca.
“Sa lijeve strane Alije sjedio je Jusuf Pušina. Kukanjac pita Aliju za bezbjedan izlazak kolone. On se okrenuo Pušini i pitao ga da li garantuje bezbjedan izlazak, on je rekao da garantuje”, prisjetio se svjedok, koji je bio pomoćnik komandanta sarajevskog korpusa JNA za moral i informisanje.
Dodao je da je po završetku sastanka vidio Izetbegovića i Pušinu kako razgovaraju. Ispričao je da je na čelu kolone on bio u vozilu s MacKenziejem, a iza njih Izetbegović i Kukanjac, te potom ostala vozila, na kraju UNPROFOR. Prema njegovim riječima, kolona je bila u takozvanom marševskom poretku, što znači da nije bila u poretku za borbena dejstva.
“Shvatali smo svi da će to biti mirno”, rekao je Jakovljević.
Kazao je da su nedugo po polasku čuli pucnje i da je MacKenzie izašao da vidi šta se dešava. Svjedok je rekao da je vidio kako dotrčava pukovnik Jovo Divjak i viče: “Ne pucaj!” Naveo je da su pucali pripadnici “Zelenih beretki” i “Patriotske lige”.
Svjedok je kazao da se MacKenzie vratio nakon desetak minuta i da su nastavili prema Skenderiji, gdje je Izetbegović otišao prema Predsjedništvu, a oni krenuli za Lukavicu misleći da je sve u redu, ali je ubrzo vidio da nema dijela kolone.
“Vratili smo se prema Skenderiji, spriječeni smo da prođemo. Vidjeli smo dim, haos”, prisjetio se Jakovljević.
Rekao je da su otišli u Lukavicu i da je čuo da ima poginulih i ranjenih, te oko 200 zarobljenih vojnika i starješina. Prema njegovim riječima, Kukanjac je bio ljut, a MacKenzie je kazao da je vjerovao u miran dogovor i da ga je druga strana prekršila.
Za napad na kolonu, ubistva, ranjavanje i zlostavljanje pripadnika JNA i civila, optuženi su Ejup Ganić, Zaim Backović, Hamid Bahto, Fikret Muslimović, Jusuf Pušina, Bakir Alispahić, Enes Bezdrob i Ismet Dahić, koji su obavljali visoke političke, vojne i policijske dužnosti.
Branilac Senad Pizović pitao je svjedoka zbog čega u izjavi iz 1995. nije spominjao da je Pušina bio saglasan sa dogovorom i da ga je vidio da nasamo razgovara s Izetbegovićem. Jakovljević je rekao da se naknadno prisjetio toga.
Osvrnuvši se na tvrdnju svjedoka da je akcija napada na kolonu bila pripremljena, Pizović ga je pitao kako onda objašnjava što je Divjak vikao da se ne puca. Svjedok je odgovorio: “Nemojte me zasmijavati.”
Branilac je sugerisao da je 27. aprila, kada je formirana država Srbije i Crne Gore, nastala i Vojska Jugoslavije, a JNA prestala da postoji. Jakovljević je potvrdio da su generalštabi obje vojske bili u Beogradu i da su bili u kontaktu s njima.
Svjedok je potvrdio da su vojnici u koloni imali lično naoružanje. Kazao je da mu nije poznato da je JNA bila rasporedila tešku artiljeriju oko Sarajeva i da su gađana gradska naselja, kao ni odluka da se JNA ne može kretati bez odobrenja Teritorijalne odbrane i MUP-a.
“Mi izvršavamo samo odluke JNA i Predsjedništva”, rekao je svjedok.
Braniteljica Jesenka Rešidović kazala je da svjedok u izjavi iz 1995. nije spominjao “Patriotsku ligu”, na šta je on rekao da je to kasnije saznao.
Na sugestiju braniteljice Mirne Avdibegović da je JNA naoružavala samo Srbe, svjedok je rekao da su oružje dobijali svi pripadnici vojske. Nije mogao reći po čijem ovlaštenju je JNA ostala da obezbjeđuje aerodrom i poslije 27. aprila, kada je, kako je navela braniteljica, prestala da postoji.
Suđenje se nastavlja 15. oktobra.
