Svjedokinja Vasilija Đorđić je kazala da je njen suprug Rajo 4. decembra 1993. godine otišao od kuće u SMB uniformi i da ga od tada više nije vidjela.
Kazala je da je njen suprug bio u borbi na Crnoj stijeni, te ispričala da je saznala da je on pobjegao preko šume, i da su pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) govorili da muslimani neće na pregovore o zarobljenima iako su to porodice željele.
Rekla je da je njen suprug razmijenjen 17. februara 1994. godine, ali da ne zna kako je došlo do razmjene. Tijelo supruga je prepoznala u Vatrogasnom domu u Zvorniku, gdje je bilo 14 drugih tijela, kazala je da je vršena njegova obdukcija.
“Bio je užasno maltretiran, tučen, ruke su bile uništene… samo čuperak na glavi, udaran je”, kazala je svjedokinja u sudnici opisujući tijelo svog supruga.
Tužiteljici je svjedokinja potvrdila da nikada nije saznala kako je njen suprug preminuo, te da dokumentaciju od doktora nema.
Advokatu Mirku Lekiću svjedokinja je potvrdila da nije lično vidjela zarobljavanje muža, te postupanje pripadnika Armije Bosne i Hercegovine prema njemu, te da ne zna gdje je zarobljen, ali da joj je poznato da je njegov ruksak nađen na Damjanovićima.
Branko Jevtić, nekadašnji pripadnik Prvog bataljona Zvorničke brigade, kazao je da je bio predsjednik mjesne zajednice Lokanj, te da je u decembru 1993. godine bilo borbenih dejstava i na području Damjanovića, kao i da je bilo i stradalih i zarobljenih.
Ispričao je da mu je poznato da je Rajo Đorđić, prema riječima njegovih saboraca, otišao po vodu početkom decembra na Damjanoviće, Crni vrh i da je zarobljen od strane “muslimanske vojske”, te da su pričali “evo Raje, živ vam je, zarobljen”.
Kazao je da su porodice dolazile u komandu i zahtijevale da se vrši razmjena, bio živ ili mrtav član njihove porodice, te da su urgirali preko komande brigade da se razmjena desi.
Jedna od razmjena se trebala desiti 7. januara, kako je rekao svjedok, te su iskopali i oni tijela muslimana, ali razmjena se nije desila, pa su ih opet zakopali.
Svjedok je rekao da se razmjena desila ubrzo, u februaru 1994. godine, na kamenolomu ispred Teočaka, gdje je bio prisutan “KFOR”, ruski vojnici.
“Iskopali muslimane, natovarili kamion. Ja i brat od zarobljenih smo išli… dva sata smo čekali kamion”, kazao je.
Rekao je da je jedan od zarobljenika bio živ, te da je pregledao sva tijela jer je bilo osam tijela iz Bijeljine, da su bila krvava, te da je zaključio da su pobijeni nekoliko dana prije razmjene.
Potvrdio je da je bilo novinara i kamera iz brigade koji su snimali, a čiji snimak je predao Tužilaštvu, te da je bilo tragova na tijelima. Rekao je da nema saznanja o smrti Đorđića.
Advokatu Lekiću svjedok je potvrdio da nije vidio lično zarobljavanje, niti gdje je odveden Đorđić, te da je sva saznanja imao od trećeg lica.
Potvrdio je da je bio tu i patolog koji je obdukciju vršio, te da je tijela vidio i prije i poslije, ali da od doktora nije saznao uzrok smrti.
Prema optužnici koja je pročitana na početku današnjeg ročišta, Efendić je u decembru 2021. optužen sa Dževadom Avdičevićem, Ahmetom Hadžajlićem i Izetom Ikanovićem za zlostavljanje trojice zarobljenih pripadnika Vojske Republike Srpske u Rastošnici, kao i strijeljanje dvojice po prijekom sudu. Prema optužnici, oni su bili na komandnim pozicijama u Armiji BiH na području Teočaka i Kalesije.
“Razumio sam optužnicu, ne osjećam se krivim”, kazao je optuženi Efendić.
Postupak protiv Efendića razdvojen je u januaru 2024. zbog bolesti, dok je ostalim optuženima suđenje u toku. Nakon što je vještak iznio nalaz i mišljenje o Efendićevom zdravstvenom stanju, predsjednik Vijeća kazao je da će se suđenje u ovom predmetu odvijati u Tuzli.
Javnost ima priliku pratiti ročište u Sudu BiH putem videoprenosa. Vijeće Suda BiH i tužiteljica odlazit će u Kantonalni sud u Tuzli na ročišta.
Naknadno će biti poznat termin sljedećeg suđenja u Tuzli.
