Julska sjednica Doma naroda Parlamenta Federacije bila je rutinska i monotona. Usvojen je tek prijedlog zaključka Komisije za jednakopravnost spolova i izvještaji o izvršenju budžeta za 2023. i 2024. godinu.
Među delegatima koji su tog dana dali glas za usvajanje ispred vladajuće koalicije bio je i Dragan Konta. Delegat je od 2022. godine Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) ispred Livanjskog kantona, a tog dana je u Parlament ušao samouvjereno i smireno, iako je imao dogovoren razgovor s novinarima Detektora o svojoj ulozi u zločinima u Livnu.
“Uopće nemam nikakvog opterećenja, niti se sekiram po pitanju bilo kakvog istraživanja ili istražnih radnji u odnosu prema meni”, rekao je Konta.
Prema sopstvenim riječima, bio je jedan od komandira vodova i smjena Vojne policije HVO-a koji su bili smješteni u školi “Ivan Goran Kovačić”.
Ova škola, prema presudi Suda BiH, imala je sva obilježja logora u kojem su civili srpske nacionalnosti “svakodnevno podvrgavani različitim oblicima psihičkog i fizičkog zlostavljanja, boraveći u krajnje nehumanim i nehigijenskim uslovima, odakle su odvođeni i na radnu obavezu, dok su neki odvođeni i nisu se vratili živi”.
Za zločine u ovoj školi prije osam godina sudilo se Zdenku Andabaku, ali je on oslobođen krivice. U presudi je Vijeće navelo da je jasno iz dokaza da Andabak u augustu 1992. godine nije bio zapovjednik Vojne policije HVO-a, nego su pruženi dokazi o tome da je tu poziciju držao Dragan Konta.
Tužioci su ga na suđenju Andabaku pozvali kao svjedoka.
“Za istaći je kako svjedok Dragan Konta nije uopšte pitan na okolnosti svoje funkcije kad jasno iz materijalnih dokaza proizilazi da je svjedok Konta od 1. jula 1992. godine bio zapovjednik satnije Vojne policije, a što se optuženom Andabaku stavljalo na teret”, rekao je predsjedavajući Sudskog vijeća sudija Zoran Božić prilikom izricanja presude 2017. godine.
Iz Državnog tužilaštva su za Detektor potvrdili da Konta “ne prolazi kroz evidencije” prijavljenih, osumnjičenih ili optuženih osoba u upisniku odjela Tužilaštva koji se bavi ratnim zločinima, ali nisu odgovorili na zahtjev za razgovor o tome kako Konta, uprkos ukazivanjima Vijeća, nije ispitan na okolnosti svoje funkcije tokom suđenja, ali i da nikada nije vođena istraga protiv njega.
Dok je uobičajeno da sudska vijeća donesu drugačije zaključke u presudama nego što optužnica navodi, ipak je neuobičajeno da kroz presudu ukaže na propuste Tužilaštva, smatra penzionisana sutkinja Državnog suda Azra Miletić.
“Nije uobičajeno da sudsko vijeće tako eksplicitno kaže, niti na glavnom pretresu niti u svojoj presudi – u suštini da podučava ili da stavlja primjedbu Tužilaštvu da je, takoreći, optužilo pogrešnu osobu ili, tačnije rečeno, da nije optužilo pravu osobu, iako neki dokazi ukazuju na to da je osoba koja bi trebala biti optužena u takvoj situaciji neko ko se pojavljivao kao svjedok”, kazala je.
Trenutno se pred Sudom BiH vodi jedan postupak za zločine u Livnu počinjene nad srpskim civilima u ovoj istoj školi. U tom postupku, kao i prije skoro deceniju, Konta se pojavljuje isključivo kao svjedok.
Svjedoci zlostavljanja i ubistava
Dobrinka Šaponja i Neđeljka Akik. Foto: Detektor.
U oslobađajućoj presudi Zdenku Andabaku kojom su Muamir Jašarević i Sead Velagić osuđeni na ukupno dvije i po godine zatvora, utvrđeno je da su se hapšenja civila srpske nacionalnosti s područja Livna desila početkom augusta 1992. godine, a da su privođeni i žene i starci koji su smješteni u školu “Ivan Goran Kovačić”.
Civili srpske nacionalnosti su, kako se navodi, bili smješteni u fiskulturnu salu, odakle su odvođeni na ispitivanje u druge prostorije. Prilikom saslušavanja njih su, prema Vijeću, zlostavljali pripadnici Vojne policije.
Dragan Konta kaže da sve osobe koje su privođene, s obzirom na to da su bile privođene iz kuća ili s ulica, jesu bile u civilu, ali da su organi sigurnosti došli do spiskova da su osobe srpske nacionalnosti zadužile naoružanje i bile vojno raspoređene.
“Oni su bili, po meni i po svim razmišljanjima tad, ako gledamo vojnu hijerarhiju, vojne osobe obučene u civile”, pojašnjava Konta.
On navodi da je u školi viđao zatvorene osobe koje su bile smještene u prostorijama sportske dvorane. Dodaje da su izlazili svaki dan i u toalet i na ručak. Njihova maltretiranja, kaže, nikada nije vidio.
“Ovdje mogu reći, i stojim iza toga, da sam siguran da niti jedan Srbin nije izjavom svojom dao bilo kakva opterećenja na mene jer nikoga nisam ispitivao, nikoga nisam maltretirao i nisam prisustvovao bilo kakvim ispitivanjima ili mučenju”, kaže on.
Ali svjedoci koji su govorili pod zakletvom na Sudu spominjali su Kontu. Jedan od njih je bio i Dejan Laganin, koji je svoj iskaz kao svjedok Tužilaštva dao putem videolinka.
“Stavljali su nas na struju, tukli su nas nogama, tukli su nas šakama i maltretirali, psovali četničku majku, nema šta nisu radili. Držali nas gladne i žedne i svakakve”, kazao je.
Laganin je rekao da je više puta bio saslušavan i maltretiran, a na upit tužioca od koga, on je kazao – “od strane Vojne policije, od strane Jašarevića i Andabaka i Konte”.
“Bajilo Milan – njega su likvidirali s onom grupom iz Hrvatske, i on je likvidiran. I on mi je pričao da je, kada je saslušavan, da ga je Konta saslušavao i da ga je nagonio da prizna, i ovaj ga Bajilo polio čašom vode. I onda je on njemu zaprijetio da će to platiti glavom, i platio je glavom”, rekao je Laganin.
Škola “Ivan Goran Kovačić” u Livnu. Foto: Detektor
Prema presudi Suda BiH izrečenoj prije osam godina, Milun Bajilo ubijen je s 12 drugih osoba u grupi nazvanoj “Ćelavci”. Jedan od ljudi koji su ubijeni u toj grupi bio je Dragomir Bursać. Za njegovim ostacima su sestre Dobrinka Šaponja i Neđeljka Akik tragale duže od 30 godina. Ranije ove godine preliminarno je identifikovan nakon što je njegovo tijelo ekshumirano iz jame u Zastinju kod Livna.
Dobrinka kaže da je Dragomir bio građevinski radnik koji je poslom otišao u Rijeku 1991. godine. Tada ga je i posljednji put vidjela. Sve ove godine gajila je nadu da će ga pronaći.
“Kad je god na televiziji bila emisija o ekshumaciji, stalno su me nekakvi žmarci poduzimali i nekakav strah, ‘možda je tu, pa možda je tu’. Ipak je malo u srcu bio jedan tračak nade, ‘hajde, možda je živ’”, kaže ona.
Njena starija sestra Neđeljka nije gajila istu nadu.
“Sestra Dobrinka, ona je meni uvijek pričala: ‘Drago je živ, Drago će doći.’ Ja nisam imala nadu. Ja njoj kažem, ‘nakon 25 ili 30 godina, već je počela komunikacija, valjda bi se javio nekome’”, rekla je Neđeljka.
Dok razgovaramo s njima u Krupi na Uni, one se uporno pitaju kako je njihov brat, koji je bio na radu u Rijeci, završio u jami kod Livna.
Odgovor na njihovo pitanje djelomično je dala presuda u kojoj se spominje Dragan Konta. Vijeće je utvrdilo da su u prostoriji škole “Ivan Goran Kovačić” boravili Milun Bajilo i 12 lica zvanih “Ćelavci”, koji su prije popisa zatočenika od pripadnika Međunarodnog Crvenog krsta odvedeni iz prostorija škole i nisu nikad vraćeni.
“Vijeće je iz dokaza utvrdilo da je kod ovih lica nastupila smrtna posljedica, obzirom da su naknadno pronađeni posmrtni ostaci istih prilikom ekshumacije jame u Zastinju, opština Livno”, stoji u presudi, gdje je navedeno da su “Ćelavci” bili zatočeni u posebnoj ćeliji, a dovedeni su iz Hrvatske.
Aleksandar Radeta. Foto: Detektor
Aleksandar Radeta, nekadašnji član Komisije za traženje nestalih osoba Republike Srpske i Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, bio je prisutan prilikom ekshumacije u Zastinju 1999. godine, kada su ekshumirani posmrtni ostaci “Ćelavaca” i Bajila.
“Jama je otprilike 18,5 metara dubine, i kad je ekipa sišla dole, na dnu jame pronašli su i kosti i tijela i otpad i gume, i svašta je tu bilo nabacano… Kad smo izvadili prvih par tijela i lobanja, na jednoj lobanji se vidio prostrelni metak u tjeme, gdje se vidi da je izvršena likvidacija”, pojašnjava on.
O grupi “Ćelavaca” koji su ubijeni, Konta kaže da zna dosta toga, ali tvrdi da s Bajilom ne zna da je ikad porazgovarao, “jer sam smatrao da je Bajilo tu na jedan način bio i, hajmo reći, neozbiljan i neodgovoran”.
“Po pitanju nestanka ‘Ćelavaca’, ja sam jasno rekao u svojim izjavama da u to vrijeme niti ja niti gospodin Ibrahimović nismo bili u Livnu. I ono što je bilo nama spoznaja, što je nama rečeno po povratku iz Zagreba jeste da su otišli u razmjenu, i to je sve što ja mogu po tom pitanju reći. Sve drugo je neistina i sve drugo, znači, nema uporišta da se bilo što može staviti meni na teret”, govori Konta.
Pitanje funkcije
Jama kod Zastinja. Foto: Detektor
Radeta, koji je radio na ekshumaciji “Ćelavaca”, svjedočio je u predmetu “Andabak” jer su, između ostalog, njegovi roditelji bili zatvoreni u školi “Ivan Goran Kovačić“.
“Gro njih bili su smješteni u sportsku dvoranu, pa u jednom periodu bilo je njih i preko tri stotine, gdje su postojale samo dvije strunjače i parket, praktično dnevno dobijali po jednu šnitu hljeba, a bilo je, kaže, dva-tri dana gdje im nisu dali nikome ništa da jede”, kaže on.
Radeta posjeduje i kopiju potvrde za koju je kazao da je njegov otac dobio od Konte. On navodi da ima saznanja da je Konta na početku 1992. godine od njegovog oca oduzeo putničko vozilo.
“On je napisao potvrdu da je oduzeo vozilo. I moj otac je gore na vrhu toga napisao: ‘Dragan s Brine’. Znači, Dragan Konta koji stanuje na Brini”, kaže Radeta.
Konta je pojasnio da je dolazilo do tih naloga s obzirom na to da je mobilnost postrojbi Hrvatskog vijeća obrane Livanjske brigade bila opterećena, te da je došlo do mobilizacije materijalno-tehničkih sredstava, pa i vozila.
“Ako sam ja dobio zahtjeve za izuzimanje vozila od brigade i viših razina, i bilo je takvih zahtjeva, ja sam to potpisivao”, rekao je.
Ključno pitanje kojim se bavilo Vijeće u predmetu “Andabak” bilo je ko je komandovao vojnim policajcima koji su činili zločine. Prema mišljenju Vijeća, ne stoji teza da je Andabak od jula 1992. godine obnašao funkciju zapovjednika Druge bojne Vojne policije HVO-a za Operativnu zonu Sjeverozapadna Hercegovina.
“Čak u spisu ne egzistiraju dokumenti da je tada postojala bojna Vojne policije, nego je u tom trenutku Vojna policija bila na razini satnije, čiji je zapovjednik bio Dragan Konta”, navodi se u presudi.
U presudi stoji je da u vrijeme počinjenja zločina, u augustu 1992., funkciju zapovjednika satnije Vojne policije HVO-a Livno obavljao Dragan Konta, o čemu svjedoče i krivične prijave koje su podnesene istog mjeseca a koje je potpisao Konta kao zapovjednik.
To Konta negira. Smatra da nije odgovoran, niti da se može teretiti za zločine počinjene u ovoj školi. Pojašnjava da su zapovjedništvo bojne i krim-služba bili nadređeni nad pozicijama kojima je on zapovijedao, te da je u to vrijeme bio samo jedan od zapovjednika vodova i jedan od zapovjednika smjena.
“Na taj način je funkcioniralo, na taj način je radilo. Znači, sve zapovijedi koje smo dobivali od bojne ili od krim-službe u sastavu bojne, koja je nadređena bila nama, normalno da smo mi potpisivali jer su dolazile do nas i mi smo sprovodili i privođenja po zapovijedi viših razina i ono što je trebalo po pitanju izuzimanja naoružanja i bilo čega drugoga”, kaže on.
Na upit ko mu je bio nadređen u ljeto 1992. godine, Konta odgovara: “Zdenko Andabak je bio zapovjednik Vojne policije u svim razinama koje su bile smještene u školi ‘Ivan Goran Kovačić’”.
Detektor je pokušao razgovarati i sa Andabakom, ali on je to odbio.
Dragomir Bursać. Foto: Detektor
Radeta je razočaran odnosom pravosuđa prema zločinima nad srpskim civilima u Livnu.
“Masa ljudi koji su do sada suđeni na osnovu komandne odgovornosti presuđeni su, a ovdje je došlo praktično do oslobađanja”, kazao je.
“Mislim, ako treba da se sudi i presudi, trebalo bi uzeti iste aršine pa suditi ko je god odgovoran, pa da počnemo od bilo koga. Treba svakoga jednako osuditi”, dodao je Radeta.
U Livnu danas skoro da nema srpskih povratnika, a predstavnik tog kantona u Domu naroda je Dragan Konta. Trideset i tri godine nakon zločina počinjenih u Livnu, žrtve žele pravdu i saznati istinu o tome ko je kriv za zločine nad njihovim najmilijim.
“Svako bi trebao da odgovara za svoja nedjela. Ja tako barem smatram. Ko je šta uradio to je njegova stvar, nek bude na njegovoj duši, ali treba svako da odgovara za svoje šta je uradio”, poručuje Neđeljka.
Penzionisana sutkinja Miletić dodaje da joj nije jasno zašto onda u ovom slučaju nije došlo do procesuiranja, te da je postupajući tužilac trebao “u samom startu da posao uradi kako treba”.
“A to znači ako postoje dokazi, da uradi makar istragu. Nakon istrage da procijeni sve te dokaze na način kako zakon propisuje, da onda procijeni to da li ima dovoljno dokaza osnovanoj sumnji za podizanje optužnice”, kaže ona.
Prema njoj, sasvim je drugo pitanje zašto to nije urađeno – da li omaškom, neznanjem, nemarom ili namjernim postupanjem.
Sam Konta se ne brine za istrage u budućnosti, a nema nikakav odgovor na to zašto je imenovan kao ključna osoba koja je rukovodila vojnim policajcima koji su činili zločine.
“Ja sam se iznenadio kad sam vidio tu presudu. A zašto je to tako? Oni bi trebali znati donijeti svoju odluku na osnovu čega su došli do takvih zaključaka, a ne ja”, rekao je.
* Hana Vranac je doprinijela ovom tekstu.