“Dragi moj burazeru”, ovako bi Nino započinjao svako pismo bratu Nerminu, koga je zvao Keri. Oni su pisma razmjenjivali od 1993. godine, kada su u Srebrenicu već ušle mirovne snage Ujedinjenih nacija i Crveni krst.
“Najteži dan za Srebrenicu bio je 14. april 1993. godine, tada su oni htjeli da ponovo uđu u Srebrenicu. Srebrenica je tada bila od medijskog interesovanja i vjerovatno si i ti čuo dosta toga, i kako jeste i kako nije. Ja ti pišem kako jeste, bez uljepšavanja i sakrivanja prljave istine. Naša kuća, ne samo naša, može se reći i svaka je izrešetana gelerima i možda počnemo uskoro da je dotjerujemo. Nabavio sam psa i mačku (mačka bijela ko snijeg je s nama od početka). Bila je neumiljata pa smo je milovali i navikla se na nas…”, ovako je Nino bratu Nerminu opisivao svoju svakodnevnicu.
Svako pismo za Nermina je bilo znak da je Nino živ i donosilo mu je sreću.
“Ti trenuci sreće su vaše poruke”, piše Nino u jednom od pisama bratu.
Danas se Nermin prisjeća kako mu je brat govorio da sedmično piše i šalje dva ili tri pisma, ali nikada nije dobijao toliko. Ni sva pisma koja je on slao nisu stizala do Nine.
“Zavisno od toga kad konvoji Crvenog krsta prođu, nekad bude stopirano, pa ne puštaju ih po nekoliko mjeseci, a ta se pisma nagomilaju. Nekad prođu, pa dobiju sve odjednom, već neke vijesti koje su zastarile i tako”, prisjeća se Nermin.
Sva saznanja o dešavanjima u Srebrenici crpio je iz pisama. Nino bi mu prepričavao koliko je smršao, kad se ošišao, ali pisao bi i da su ljudi improvizovano gradili hidrocentrale kako bi proizvodili struju, da bi mogli čuti bilo kakve vijesti. Pisao je o pozorišnim komadima i prozi koje piše, o srebreničkom biltenu i pjesmama.
“Ovdje prije deset dana počelo je pravo proljeće. Počeli smo skidati zimske okove sa sebe, ali ponovo prije 2-3 dana poče padati kiša i susnježica. Doći će valjda to proljeće konačno, valjda će nas sve sunce ogrijati kao što je prije. Dosta je bilo ludila. Dosta je bilo bezumlja, pogani, barbaštine. Valjda će jednog dana (nadam se uskoro) progovoriti razum i hemingvejski ‘zbogom oružje’. Skoro sve tvoje pantole, Keri, prekrojio sam da mogu nositi. Moje tvoje farmerke su se načisto izlizale, krpio sam ih dosta puta, ali su izgleda svoj vijek odradile”, piše Nino 7. marta 1994. godine.
Djeca u Srebrenici. Foto: Phillip von Recklinghausen.
Mnoga pisma Nermin nikada nije uspio pročitati do kraja jer su riječi prekrižene. On ne zna zbog čega, ni ko je to uradio, ali je siguran da je Nino tada nešto važno opisivao. Pisma za koja vjeruje da ih je Nino pisao tako da ih samo on može razumjeti, čuva godinama. Nermin kaže da Nino u Srebrenici nije bio shvaćen i da mu je teško padalo nerazumijevanje i neljudskost.
“Ja mogu njega citirati s nekoliko riječi, možda će biti grubo. Tamni vilajet, barbarizam, neke necivilizacijske karakteristike za jedno društvo. Ustvari, to je bio uzrok stanja u Srebrenici, u kojoj su se nalazili ne njihovom greškom, već greškom nekih drugih ljudi, ali on je to jako teško prihvatao”, kaže Nermin.
Cenzurisana Ninina pisma. Foto: Detektor
Nino je spas vidio u pisanju.
“Jednom mi je napisao: ‘Pišem ko lud, pišem, ali to mi najbolje ide i pišem. Pišem i nadam se jednog dana da će ovo doći u svjetlo dana, do nekih ljudi koji će razumjeti’, ovo su njegove riječi. E onda ja dobijem tu neku poruku njegovu – puno se pregleda, normalno, sve – više od pola poruke prekriženo crnim flomasterom, da se ne vidi što je bilo. Tako da ja mogu da pretpostavim šta je još tu stajalo, što nije prošlo”, kaže Nermin.
Jedno od pisama Nine Ćatića. Foto: Detektor
Dok sjedi u porodičnoj kući u Srebrenici, Nermin se prisjeća rastanka s bratom 1992. godine, kada su on i Nino trebali otići s prijateljima iz Beograda u Srbiju. Iako je dogovor s roditeljima bio da idu zajedno, Nino se predomislio.
“Ja i on smo spavali zajedno u sobi. Ustali smo, i da se spremamo, idemo. On je rekao: ‘Ma, neću ja.’ Šta nećeš? ‘Neću’, kaže. Pa jesmo se dogovorili? ‘Jesmo se dogovorili’, i rekao je, njegova rečenica mi je ostala: ‘Hoću da vidim što će biti”, prisjeća se Nermin.
Kada su prijatelji iz Beograda došli po njih, rekao je roditeljima da Nino neće da ide.
“Kažu: ‘Dobro, idi onda ti, makar jedan da izađe, da nisu obojica.’ Ja sam otišao, to je bio naš zadnji susret. Ja onako poluljut na njega, on možda poluljut na mene. Ne znam. Dosta puta sam se pitao tada, da sam možda trebao biti malo grublji i uporniji i žešći prema njemu, izvući ga i reći mu: ‘Ima da ideš!’ Ta mi je misao onako dosta puta kroz glavu prolazila. Da li sam trebao drugačije postupiti? Valjda je tako trebalo biti”, kaže Nermin.
Roditelji i Nino ostaju u Srebrenici, Nermin prelazi iz Beograda u Skoplje, pa u Švedsku, gdje nastavlja da živi, iako je bio ubijeđen da će sve u Srebrenici prestati i da će se što prije kući vratiti, u ulicu u kojoj je nekada s bratom igrao fudbal.
“Slagali smo se. On kao mali nikad me nije zvao imenom. Zvao me ‘brate’, dok nije malo poslije odskočio. Igrali smo se fudbala ispred kuće. Nije to tako puno saobraćaja. Doduše, nema ni danas. Zajedno smo nogomet pratili, on je navijao za jedan tim, a ja za drugi tim. Bili su rivalni timovi. Tako da smo imali taj neki, onaj bratski rivalitet, tako da kažem. Bio je emotivan, pun ljubavi, međutim blago stidljiv. Nije se pred svakim otvarao”, kaže Nermin.
Srebrenica. Foto: Phillip von Recklinghausen.
Bratov glas tek prvi put čuje u švedskim TV vijestima kada je Nino izvještavao o stanju u Srebrenici.
“Njegov glas, a dolje je išao švedski tekst i piše za BiH Nino Ćatić. I to je bio šok za mene i drago mi je bilo da je živ – znači, živ je, sve je uredu. Tada sam shvatio da je on novinar, da on šalje novinarski izvještaj”, priča Nermin.
Komunikaciju je nastavio putem radioamatera tako što je pozivao broj u Njemačkoj iz Švedske, a onda bi radioamateri slušalicu stavili na mikrofon gdje je bila veza sa Srebrenicom i na taj način bi uspio čuti brata, a Nino bi u sobi bio sa 20 ljudi.
Nermin se nadao iz dana u dan novim izvještajima koje će Nino prenijeti, ali izvještaja nije bilo. U posljednjem pismu koje je poslao u Srebrenicu Crvenom križu, pisao je da je zabrinut za svog brata Ninu.
Posljednji Ninin novinarski izvještaj bio je 10. jula 1995. godine, dan prije pada Srebrenice. Emitovan je na velikom broju domaćih televizijskih kanala. Bio je to apel međunarodnoj javnosti da spriječe genocid.
“Bojim se da Srebrenici neće biti spasa”, posljednja je rečenica Nininog izvještaja, nakon čega je rekao da mora stanicu odnijeti preko šume.
Ninin i Nerminov otac, ubijen je u genocidu u Srebrenici. Majka Hajra uspjela je doći do Tuzle. Pričala je o Nini i tražila ga uporno sve do svoje smrti 2021. godine.
Nini dokumenti. Foto: Detektor
Ninino tijelo nije pronađeno ni 30 godina nakon genocida.
“Nikad nikakav trag od toga nismo našli. Bili su ljudi koji su se javljali mami da su vidjeli Ninu, da je bio ranjen, da je imao veliku ranu preko stomaka, otvorenu, da je tražio vode, da… da je dobio vodu, da je voda samo prošla kroz njega, i da ga je neko do neke bukve doveo ranjenog. Poslije toga, da li ga je neko vidio… i imali smo s više strana do te tačke neke informacije da je viđen ranjen, ali poslije te neke tačke, nikad niko niti je vidio niti nije čuo za njega, niti se je neko javio poslije da je nešto… ne znam”, kaže Nermin.
Teško mu je reći da je njegov brat mrtav, jer nema dokaza za to, ali nema ni dokaza da je živ. Prvi put u Srebrenicu se vratio 2003. godine. Tada je prvi put ušao u dvorište gdje se ranije igrao s bratom.
“Uđem gore u našu sobu, njegov krevet do prozora, moj do zida. Nisu više ti kreveti tu bili, naš je namještaj sav iznesen. Vratio mi se taj zadnji dijalog s njim”, prisjeća se Nermin.
U svom posljednjem pismu Nino je tražio nadu.
“Živim u nadi da se skoro vidimo… Bog mi je svjedok, mnogo sam vas poželio, volimo se na daljinu, da ću uskoro svjetlo ljepšeg dana ugledati. … Ne očajavajte, ne očajavam ni ja. Sve vas voli vaš Nino”, pisalo je u pismu.