Odbrana se u završnoj riječi detaljno osvrnula na svaku tačku optužnice tvrdeći da Selimović nije počinio ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.
Jedna od tačaka tereti Selimovića da je pretukao zarobljenika Vladimira Stjepanovića, što je u suprotnosti s njegovim svjedočenjem, kada je kazao da od Himze nije dobio teške povrede, rekao je branilac Slaviša Prodanović.
Za pojedine svjedoke Odbrana ima razloga, kako je kazao, da vjeruje da su instruisani od pripadnika Ministarstva Republike Srbije i Državne bezbjednosti Republike Srbije.
Pojašnjeno je da se pola tačaka optužnice zasniva na svjedočenju Branka Arsića, čiji se iskazi razlikuju sa suđenja i tokom istrage u Centru javne bezbjednosti u Istočnom Sarajevu.
“Najbolji primjer da je svjedok lagao jeste pitanje branioca Pizovića da li je prije svjedočenja bio u Tužilaštvu, a na šta je svjedok odgovorio da nije, a tužiteljica ćutala”, rekao je Prodanović i objasnio da je Odbrana bila sigurna da svjedok ne govori istinu i izvršila provjeru na prijavnici Suda, gdje su dobili odgovor da je svjedok ušao u Sud u sedam sati ujutro, te da ga je sačekao predstavnik Tužilaštva.
Odbrana je podsjetila da niko od svjedoka nije na zidu vidio slike Alije Izetbegovića između Tita i Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana, a koje su se navodno nalazile u prostoriji gdje je Selimović navodno Arsiću po tijelu skakao u čizmama, što je vještak medicinske struke okarakterisao kao neistinu jer bi od toga Arsić imao prelom rebara i druge zdravstvene posljedice.
“Prilikom svjedočenja neki svjedoci su se odvažili da kažu da je na njih od strane inspektora SIPA-e vršen pritisak i da ono što su oni izjavili nije tačno, da su inspektori upisivali šta je njima odgovaralo”, kazao je branilac, objasnivši da su inspektori SIPA-e Dragan Marković, Njegoš Motika i Danilo Ruždić to činili kada ne bi bili zadovoljni odgovorom svjedoka, te kada bi tužiteljica izašla.
Prodanović je skrenuo pažnju da su inspektori prilikom uzimanja preko 150 izjava u periodu istrage, koja je trajala pet godina, bili uglavnom pripadnici jedne nacionalnosti.
“Kao branilac i kao čovjek, mogu navesti najmanje 50 dokaza da mi nikad u životu nisu značila imena, niti mi znače, ali ovo je toliko očigledno da se moralo primijetiti”, rekao je i dodao da niti jedna izjava nije snimljena, a na šta je ukazala i predsjedavajuća Sudskog vijeća.
Odbrana je istakla da se, tokom samog postupka, dosta svjedoka druge nacionalnosti i bivših zarobljenika javljalo da svjedoči u korist Selimovića.
Sadržaj knjige ratnog zarobljenika Radovana Bogojevića, profesionalnog vojnog lica koji je, za vrijeme boravka u zatvoru, krijući pisao dnevnik, u koji je unosio najvažnije događaje koji su se odvijali u zatvoru i gradu, a koji je nakon izlaska pretočio u knjigu pod nazivom “Život i sjećanje”, opisuje Selimovića kao čovjeka koje je sve zarobljenike zadužio ljudskim odnosom, smatra branilac.
Odbrana je kazala da autor knjige nije mogao svjedočiti jer se plašio da bi izgubio beneficije koje uživa, uz to je rekao da knjiga nije dobro primljena kod pojedinih saboraca i dijela javnosti zbog njegove objektivnosti.
Prodanović je objasnio da je nesporna činjenica da nijedan zarobljenik Vojske Republike Srpske (VRS) koji je bio zatvoren u Goraždu nije imao ljekarsku dokumentaciju iz tog perioda. U toku postupka utvrđeno je da su na ispitivanje zarobljenike dovodili isključivo zatvorski čuvari, te da je Vojnoj policiji bio je zabranjen ulazak u prostorije zatvora.
Iz rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova – Službe za državnu bezbjednost, jasno se vidi da je optuženi Selimović raspoređen na operativne poslove i zadatke na suzbijanju ekstremističke djelatnosti u zemlji u Sektoru javne bezbjednosti Goražde, te da nije imao nikakvu rukovodnu ulogu u IBOG-u.
Odbrana tvrdi da se tretman ratnih zarobljenika, pripadnika VRS-a, koji su liječeni u ratnoj bolnici, nije razlikovao ni u čemu od teretmana ranjenih pripadnika Armije BiH.
“Časni sude, Odbrana očekuje od vas da presudu donesete isključivo na osnovu dokaza i zakona… Na osnovu svega iznijetog, predlažem da Sud oslobodi mog branjenika od optužbe”, rekao je Prodanović.
Selimović je optužen s Ćamilom Ramićem i Ramizom Mićivodom za zločine počinjene od 1992. do 1994. nad zarobljenicima na području Goražda i Višegrada. S njima se sudi i Mehmedu Dobrači, kome su na teret stavljeni zločini nad zarobljenicima i civilima počinjeni 1995. na području Rogatice i Goražda.
Optuženi Selimović se obratio Sudu tvrdeći da je sve počelo 7. februara 2014. godine, kada je obnašao funkciju direktora Direkcije policijskih tijela i kada su bili masovni protesti u kojima je zapaljena zgrada Vlade Kantona Sarajevo i Predsjedništvo BiH. Selimović je tada zatražio od SIPA-e da pruži zaštitu pri obezbjeđenju zgrade Predsjedništva, što nije učinjeno, te je na konferenciji za medije to ispričao i podnio ostavku iz moralnih razloga.
Nakon toga, Selimović je kazao da je saznao da je direktor SIPA-e nezadovoljan onim što se reklo na konferenciji za medije, te da zahtijeva da se za deset dana podnese prijava za ratne zločine protiv njega. Pojasnio je da je 20. februara 2014. godine SIPA podnijela krivičnu prijavu protiv njega, te da je izvještaj završio u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srbije, kada nastaju novinski članci.
“Časni sude, imam puno povjerenje u ovaj sud, u njegovu nepristrasnost i objektivnost”, kazao je Selimović, tvrdeći da nikada nije razgovarao s ratnim zarobljenicima, te da su ga po instrukcijama svjedoci lažno teretili i da je čitav radni vijek bio borac u provedbi zakona.
“Časni sude, nisam učinio krivična djela koja mi se stavljaju na teret. Nevin sam”, dodao je.
Iznošenje završnih riječi nastavlja se 4. augusta.
