Svjedok KD-10, koji je iskaz dao pod mjerama zaštite iz druge prostorije, ispričao je kako je u junu 1992. za Bajram blokiran grad, te da je uhapšen kada je biciklom krenuo na posao.
“Zaustavio me vojnik i tražio ličnu kartu. Kada je vidio da sam musliman, bacio je biciklo i odveo me u pilanu u restoran društvene ishrane, koja je bila sabirni centar“, ispričao je svjedok i dodao da je tu bilo oko 100 do 150 ljudi, te da su sve blokirali specijalci.
Nakon toga, prema riječima svjedoka, Sejdo Tatar ga je sproveo u Krizni štab Ratnog predsjedništva. Naveo je da se Tatar, prijeratni inspektor u policiji, pridružio srpskim snagama. KD-10 je ispričao da je poslije bio u radnoj obavezi.
Na upit u dešavanjima u selu Bilica, svjedok je ispričao da su tu živjeli Hrvati, te da su specijalci pobili određen broj ljudi, među kojima i Anušić Marka, te je posao Civilne zaštite bio čišćenje i dezinfekcija.
Za sela Kotor i Lukavice je rekao da su se nalazila preko rijeke Vrbanje, da su jedno jutro upali specijalci te da je jedan dio ljudi pobjegao, dok su drugi dovedeni pred Dom zdravlja.
“Pobili su ih kod bolnice oko 11 ili 12 sati. Masakr su izvršili. Čuo sam zapomaganje ljudi. Ugledao sam kako jedna medicinska sestra nosi bokal vode vojniku koji je prao ruke. Zvali su ga Danko. Bio je nabijen, imao je prsluk s pištoljima“, rekao je svjedok i naveo kako je čuo 30 pojedinačnih pucnjeva. U nastavku svjedočenja objasnio je da su tog vojnika neki zvali Danko, a drugi Kajkut.
On je potom ispričao da se poslijepodne vratio krug Doma zdravlja s pripadnicima Civilne zaštite, te da je Marko Marković došao s traktorom da natovari tijela, nakon čega mu je Danko prišao i potegao pištolj. Tijela su traktorom odvezli u Donji Varoš i sahranili.
“Bilo je oko 30 ljudi. Sve su bili civili“, rekao je svjedok.
Danko Kajkut optužen je u svojstvu komandira Prvog voda Specijalnog odreda milicije Centra službi bezbjednosti Banja Luka. Na teret mu je stavljeno da je za vrijeme širokog i sistematičnog napada protiv stanovništva bošnjačke i hrvatske nacionalnosti na području Kotor-Varoši, počinio zločin protiv čovječnosti – zatvaranjem, mučenjem, ubijanjem i silovanjem.
Branilac Nebojša Pantić je prezentirao iskaz iz istrage u kojem svjedok nije pomenuo medicinsku sestru i da je Kajkut prao ruke, na šta je KD-10 rekao da je moguće da sve nije tada ispričao. Rekao je i da se nije od straha sjetio ni prezimena optuženog.
Svjedok Kerim Mehmedović je ispričao da je pred rat bio angažovan kao rezervni policajac i radio kao vođa smjene, da je vojska u junu 1992. zauzela Kotor-Varoš, nakon čega je iz kuće odveden u pilanu gdje je bio sabirni centar, a odatle u policiju.
“Tri oklopna vozila su bila ispred. U stanicu nisu mogli ući aktivni policajci. Bilo nas je 12 u kancelariji. Neki su bili ispitani, ja nisam bio. Tražili su da pročitam neki proglas i doveli me pred kamere, ja nisam htio“, ispriča je svjedok.
On je rekao da su oni koji su vođeni na ispitivanje vraćani krvavi i pretučeni.
“Kada me jednu večer vojnik poveo na ispitivanje, vidio sam Kajkuta s bejzbol palicom u hodniku. On je rekao: ‘Vraćaj ga nazad’. Bio je u maskirnoj uniformi. Vojnik me vratio“, ispričao je svjedok i naveo da je do 14. jula bio u kućnom pritvoru, kada je izašao i napustio konvojem grad.
Na pitanje branioca da li je od ranije poznavao Kajkuta, svjedok je rekao da ga je vidio jednom prije rata.
Nastavak suđenja će biti određen naknadno.
