U srebreničkom naselju Učina bašča gdje se čuje samo žubor potoka, ispred velike kuće u kojoj sama živi, dočekuje nas Ramiza Begić. Priča nam kako je u ovoj kući živjela s troje djece – sinovima Ejubom i Šerifom, te kćerkom Kadirom.
„Živjela sam u ovoj kući cijeli rat, 40 izbjeglica je pune dvije godine živjelo s nama. Po 13 nas je bilo u jednoj sobi. Velika je glad bila. Znala sam po tri dana jesti jedan krompir“, prisjeća se Ramiza.
Dva dana prije pada Srebrenice, Ramiza je krenula u grad, jer je naselje bile pod direktnom paljbom Vojske Republike Srpske (VRS) s okolnih brda.
„Ejub ostao na vratima, kaže: ‘Mama ti napuštaš kuću’? Kažem mu: ‘Bježi sine, ubiše odozgo sa brda’. Povučem Ejuba za sobom, a za malog Šerifa ne znam gdje je, nisam ga vidjela dva dana“, prisjeća se Ramiza.
Padom Srebrenice, priča Ramiza, Ejub je krenuo preko šume, a ona sa snahom i njegovom kćerkom prema Potočarima.
„Ubi granata sa Zvijezde iz Bratunca po šumi, gađaju naše. Jedna mi žena kaže: ‘Ne plači Ramiza, smiri se’. Kažem joj da ne znam gdje mi je Šerif, vidjela ga nisam tri dana. Ona meni govori kako je otišao s njenim sijom Zijadom i da je ih ispratila kada je vojska ušla u grad. Nisam joj vjerovala, ali se kasnije ispostavilo da je to istina“, govori ona.
U Potočarima, priča Ramiza, dvije noći spavala je na betonu. Bila je gladna i zabrinuta za sudbinu djece. Kaže kako je molila Boga da je ubiju, jer nije mogla da gleda šta se oko nje dešavalo.
„Kod nas u hali u kojoj smo bili, među ženama su se krili Haso Delić i Sabit Gluhić. Ja njima kažem: ‘Šta vi radite ovdje? Idite, čim padne noć uhvatite kolonu preko šume’. Vojnici su virili na prozore, znali su ući među nas u uniformama UNPROFOR-a da vide gdje su muškarci i dječaci. Onda jutro svane, a nema dječaka. Majke vriše i govore: ‘Ubijte i mene kada ste mi dijete odveli’. Užas je to bio slušati“, potreseno nam priča Ramiza.
Ramiza Begić isprd svoje kuće u Srebrenici gdje godinama živi sama. Foto: Detektor
Prisjeća se kada je Milisav Gavrić, komandant policije izdvojio Hasu Delića kojeg su vojnici odveli. Delić je kasnije ubijen.
„Srela sam ga poslije rata u SUP-u. Rekao mi je: „Zdravo Ramiza.“ Rekla sam mu da je ratni zločinac i onda mi je zaprijetio da to ne govorim“, kaže ona.
Portiv Milisava Gavrića je potvrđena optužnica koja ga tereti da je u svojstvu zamjenika komandira policijske stanice Srebrenica “počinio, poticao, pomagao i podržavao” činjenje zločina na području ove općine u julu 1995., ali je godinama nedostupan pravosuđu u BiH.
Gavrić se tereti i za prisilni transport hiljada civila Bošnjaka iz Srebrenice, te odvajanje muškaraca kojima se od tada gubi svaki trag.
Ramiza je 13. jula 1995. godine bila u kamionu s drugim izbjeglicama, koje su transportovali iz Potočara prema Tuzli. Čitavim putem, prema njenim riječima, kamenovalo ih je lokalno stanovništvo. Zastali su ispod Kravice dok su prolazili zarobljeni muškarci iz Srebrenice. U grupi od pet ljudi koji su se kretali u liniji, približavao se njen sin Ejub.
„Moje dijete sam jedva prepoznala, bio je mršav, bos, sav pocrnio. Nema obuće. Košuljica u kojoj je otišao i žućkave pantole. Poznala sam jednog djevera, nekih tetića i amidžića. Kada su počeli dolaziti ovi naši Srebreničani, Petrićani, naiđe Fadil komšija, kaže on meni: ‘Sjedi Ramiza, okreni glavu’. Ja sam vrištala, žene su me vukle“, prisjeća se ova starica.
Dok su se muškarci kretali prema Kravici, oko njih su bili naoružani vojnici.
„Ja sam Ejubu rekla: ‘Sine bježi! Bolje da te metak ubije nego ideš na klanje. Bježi. Kud ću mama, nemam kud. Znaj da me nemaš više'… Ja sam pala u kamion i sva se izudarala. Kasnije sam se probudila u bolnicu u Dubravama“, kaže Ramiza.
Ejubovi posmrtni ostaci pronađeni su u tri masovne grobnice – u Kamenici, Liplju i Kozluku. Pronađeni su mu samo glava, desna ruka i noga. Ukopan je u Potočarima. Prema saznanju majke, ubijen je na stadionu u Bratuncu. Bio je 1973. godište. Ramiza kaže da zbog rata nije završio ni srednju školu.
„Bio je lijep, visok dva metra. Dobar sa svakim. Znao je izaći na balkon a komšinica, koja ima tri kćerke, mu je govorila da dođe kod nje i bira koju će oženiti. On bi se ljutio, govorio da će ih zaštiti ako treba, jer ih gleda kao i svoju sestru Kadiru“, prisjeća se Ramiza dok drži njegovu sliku u rukama.
Ejub Begić je ubijen na stadionu u Bratuncu. Foto: Detektor
U više presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju utvrđeno je da je u Srebrenici u julu 1995. godine počinjen genocid u kojem je ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka.
Ramizin drugi sin Šerif je tih dana ranjen, ali je preživio i došao na slobodnu teritoriju gdje se sreo s majkom. Kćerka Kadira je preminula u februru ove godine od posljedica koje je ostavilo ranjavanje u ratu.
„Imala je geler oko pluća koji joj doktori nisu mogli izvaditi. Ona je dvije godine prije pada Srebrenice stala na minu kada je čuvala stoku i povrće. Prebacili su je u Srbiju i tamo je jedan čovjek pazio. Slao mi pisma preko Crvenog krsta. Srele smo se dvije godine poslije pada Srebrenice, kasnije je otišla da živi u Holandiju“, objašnjava Ramiza.
Najteže joj, kako kaže, kada se približi 11. juli i krenu sjećanja.
„Vjerujte da sam imala u Boga i kćerku pouzdanje da me ne bi pustila da se napatim nikad. A sada sam se predala dragom Bogu, pa šta mi Bog da, sama sam ovdje u četiri zida. Bez muža sam ostala 1976. godine kada je poginuo. Niko od djece ga nije zapamtio“, kaže na kraju razgovora Ramiza koja se prije više od 20 godina vratila u ovaj grad.