U srebreničkom naselju Učina Bašča, gdje se čuje samo žubor potoka, ispred velike kuće u kojoj sama živi, dočekuje nas Ramiza Begić. Priča nam kako je u ovoj kući živjela s troje djece – sinovima Ejubom i Šerifom te kćerkom Kadirom.
“Živjela sam u ovoj kući cijeli rat, 40 izbjeglica je pune dvije godine živjelo s nama. Po 13 nas je bilo u jednoj sobi. Velika je glad bila. Znala sam po tri dana jesti jedan krompir”, prisjeća se Ramiza.
Dva dana prije pada Srebrenice, Ramiza je krenula u grad, jer je naselje bilo pod direktnom paljbom Vojske Republike Srpske (VRS) s okolnih brda.
“Ejub ostao na vratima, kaže: ‘Mama, ti napuštaš kuću?’ Kažem mu: ‘Bježi, sine, ubiše odozgo s brda.’ Povučem Ejuba za sobom, a za malog Šerifa ne znam gdje je, nisam ga vidjela dva dana”, prisjeća se Ramiza.
S padom Srebrenice, priča Ramiza, Ejub je krenuo preko šume, a ona sa snahom i njegovom kćerkom prema Potočarima.
“Ubi granata sa Zvijezde iz Bratunca, po šumi, gađaju naše. Jedna mi žena kaže: ‘Ne plači, Ramiza, smiri se.’ Kažem joj da ne znam gdje mi je Šerif, vidjela ga nisam tri dana. Ona meni govori kako je otišao s njenim sinom Zijadom i da je ih ispratila kada je vojska ušla u grad. Nisam joj vjerovala, ali se kasnije ispostavilo da je to istina”, govori ona.
U Potočarima, priča Ramiza, dvije noći spavala je na betonu. Bila je gladna i zabrinuta za sudbinu djece. Kaže kako je molila Boga da je ubiju, jer nije mogla da gleda šta se oko nje dešavalo.
“Kod nas, u hali u kojoj smo bili, među ženama su se krili Haso Delić i Sabit Gluhić. Ja njima kažem: ‘Šta vi radite ovdje? Idite, čim padne noć, uhvatite kolonu preko šume.’ Vojnici su virili na prozore, znali su ući među nas u uniformama UNPROFOR-a da vide gdje su muškarci i dječaci. Onda jutro svane, a nema dječaka. Majke vriše i govore: ‘Ubijte i mene kada ste mi dijete odveli.’ Užas je to bio slušati”, potreseno nam priča Ramiza.
Ramiza Begić ispred svoje kuće u Srebrenici, gdje godinama živi sama. Foto: Detektor
Prisjeća se kada je Milisav Gavrić, komandant policije, izdvojio Hasu Delića, kojeg su vojnici odveli. Delić je kasnije ubijen.
“Srela sam ga poslije rata u SUP-u. Rekao mi je: ‘Zdravo, Ramiza.’ Rekla sam mu da je ratni zločinac i onda mi je zaprijetio da to ne govorim”, kaže ona.
Protiv Milisava Gavrića je potvrđena optužnica koja ga tereti da je, u svojstvu zamjenika komandira Policijske stanice Srebrenica, “počinio, poticao, pomagao i podržavao” činjenje zločina na području ove općine u julu 1995., ali je godinama nedostupan pravosuđu u BiH.
Gavrić se tereti i za prisilni transport hiljada civila Bošnjaka iz Srebrenice, te odvajanje muškaraca kojima se od tada gubi svaki trag.
Ramiza je 13. jula 1995. godine bila u kamionu s drugim izbjeglicama, koje su transportovali iz Potočara prema Tuzli. Cijelim putem, prema njenim riječima, kamenovalo ih je lokalno stanovništvo. Zastali su ispod Kravice dok su prolazili zarobljeni muškarci iz Srebrenice. U grupi od pet ljudi koji su se kretali u liniji, približavao se njen sin Ejub.
“Moje dijete sam jedva prepoznala – bio je mršav, bos, sav pocrnio. Nema obuće. Košuljica u kojoj je otišao i žućkave pantole. Poznala sam jednog djevera, nekih tetića i amidžića. Kada su počeli dolaziti ovi naši Srebreničani, Petrićani, naiđe Fadil komšija, kaže on meni: ‘Sjedi, Ramiza, okreni glavu.’ Ja sam vrištala, žene su me vukle”, prisjeća se ova starica.
Dok su se muškarci kretali prema Kravici, oko njih su bili naoružani vojnici.
“Ja sam Ejubu rekla: ‘Sine, bježi! Bolje da te metak ubije nego da ideš na klanje. Bježi.’ ‘Kud ću, mama, nemam kud. Znaj da me nemaš više’… Ja sam pala u kamion i sva se izudarala. Kasnije sam se probudila u bolnici u Dubravama”, kaže Ramiza.
Ejubovi posmrtni ostaci pronađeni su u tri masovne grobnice – u Kamenici, Liplju i Kozluku. Pronađeni su mu samo glava, desna ruka i noga. Ukopan je u Potočarima. Prema saznanju majke, ubijen je na stadionu u Bratuncu. Bio je 1973. godište. Ramiza kaže da zbog rata nije završio ni srednju školu.
“Bio je lijep, visok dva metra. Dobar sa svakim. Znao je izaći na balkon, a komšinica, koja ima tri kćerke, govorila mu je da dođe kod nje i bira koju će oženiti. On bi se ljutio, govorio da će ih zaštititi, ako treba, jer ih gleda kao i svoju sestru Kadiru”, prisjeća se Ramiza dok drži njegovu sliku u rukama.
Ejub Begić je ubijen na stadionu u Bratuncu. Foto: Detektor
U više presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju utvrđeno je da je u Srebrenici u julu 1995. godine počinjen genocid, u kojem je ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka.
Ramizin drugi sin Šerif je tih dana ranjen, ali je preživio i došao na slobodnu teritoriju, gdje se sreo s majkom. Kćerka Kadira je preminula u februaru ove godine od posljedica koje je ostavilo ranjavanje u ratu.
“Imala je geler oko pluća koji joj doktori nisu mogli izvaditi. Ona je dvije godine prije pada Srebrenice stala na minu kada je čuvala stoku i povrće. Prebacili su je u Srbiju i tamo je jedan čovjek pazio. Slao mi pisma preko Crvenog krsta. Srele smo se dvije godine poslije pada Srebrenice, kasnije je otišla da živi u Holandiju”, objašnjava Ramiza.
Najteže joj, kako kaže, kada se približi 11. juli i krenu sjećanja.
“Vjerujte da sam imala u Boga i kćerku pouzdanje da me ne bi pustila da se napatim nikad. A sada sam se predala dragom Bogu, pa šta mi Bog da, sama sam ovdje u četiri zida. Bez muža sam ostala 1976. godine, kada je poginuo. Niko od djece ga nije zapamtio”, kaže na kraju razgovora Ramiza, koja se prije više od 20 godina vratila u ovaj grad.