Dok sjedi pored groba pokojne majke Radojke, Brano priča kako je bila stroga, te kako se brinula o njemu i njegovom bratu, kao i cijeloj porodici. Kaže da nakon 33 godine od njene smrti teško pamti kako je izgledala.
„Moja majka je poginula 16. septembra 1992. godine u selu Zalužje. Bila je ‘46. godište, znači imala je 46 godina. Bila je jedna zasjeda, a taj kombi je prevozio hranu i civile. Moja majka je išla u posjetu svojoj majki, mojoj babi koja je bila bolesna. I u toj zasjedi u tom kombiju poginulo je osam civila, a sedmero je ranjeno“, priča Brano svoju ispovijest na Gradskom groblju u Bratuncu.
Bez majke je ostao sa devet godina. Nekoliko mjeseci nakon toga poginuli su mu otac Radovan i brat Milenko u napadu na selo Bjelovac, kada je stradalo 68 ljudi. Bio je tog dana u kući komšinice Mire Filpović.
„U dvorištu je ležao jedan momak koji je imao 20 godina. Ležao je Slobodan Filipović u dvorištu ubijen, to je domaćin te kuće. Tada su nas zarobili. Ja ih znam pod nadimcima Mandža i Miš. To su vojnici koji su imali zelene beretke i zelene marame oko glave. Jedan vojnik nas je vezao iako sam ja imao devet godina. Oštrio je nož i govorio kako će da kolje četničku djecu. Ja sam bio ranjen, nepomičan i gubio sam svijest“, priča Brano.
Brano Vučetić na grobu majke Radojke koja je poginula 16. septembra 1992. godine. Foto: Detektor
Kaže da je nakon toga odveden u logor u Srebrenici gdje je proveo 56 dana u zarobljeništvu dok nije razmijenjen. Dodaje kako je dobijao malo vode i hrane, kao i da nije primio medicinsku pomoć.
„Bila je to klasična razmjena u Skelanima i kada sam došao kući nije me niko dočekao, ostao sam sam. Nisam znao da pišem kada sam došao iz logora, moj život je krenuo iz početka. Kad nemate ljubav, kada nemate podrške jako je teško opstati i izaći na pravi put. Ali ja mislim da sam uspio. Danas imam ženu i dvoje djece“, priča Brano.
Zbog zločina nad civilima srpske nacionalnosti počinjenih u ljeto 1992. godine na području Srebrenice 2019. godine osuđen je Suad Smajlović, bivši pripadnik Armije BiH na tri godine zatvora.
Haški tribunal konstatovao je, u oslobađajućoj presudi Naseru Oriću, da je tokom 1992. i 1993. godine došlo do razaranja u nekoliko sela na širem području Bratunca i Srebrenice. Konstatirana su teška razaranja imovine, zatočavanja srpskih zarobljenika u objektima u Srebrenici, od kojih su najmanje četvorica preminula od posljedica premlaćivanja.
Najmanje desetak zatočenika je premlaćivano i prema njima je okrutno postupano, a dvojica od njih su preminuli u bolnicama, nedugo nakon što su razmijenjeni.
Bruno danas kaže da svoju djecu ne uči mržnji i dodaje kako su i njegovi roditelji imali dosta prijatelja Bošnjaka, kao i da su dobro živjeli prije rata.
„Ja kao neko ko je imao takvu tragediju i takvu sudbinu apelujem na sve ljude sa naše strane i sa bošnjačke strane, da sjednemo i razgovaramo, da razmjenjujemo mišljenja, da razmjenjujemo tugu i bol. Ja stvarno saosjećam sa bilo kim ko je izgubio gore nekog u Srebrenici“, kaže Brano i dodaje kako prati na televiziji svake godine obilježavanje 11. jula gdje ima „jako teških i mučnih priča“, kao i da mu je stvarno žao što se to desilo.
„Ja ovoga puta izjavljujm saučešće svim porodicama koje su doživjele bilo kakvu tragediju, ali isto tako očekujem da imaju empatiju prema našim žrtvama i da smo mi spremni da kada god budu bili za razgovor, dogovor, da se poklonimo žrtvama gore u Potočarima, ali isto tako očekujemo da se poklone žrtvama ovdje u Bratuncu“, kaže Brano.