Sadržaj se bavi, kako se navodi u publikaciji, sistemskim negiranjem i zataškavanjem zločina koje su počinile srpske snage, odgovornošću pojedinaca koji su osuđeni pravosnažnim presudama za genocid, svjedočanstvima onih koji su preživjeli te ulogom Memorijalnog centra Srebrenica danas, odnosno vizijom i planovima za budućnost.
Nedim Jahić, jedna od autora publikacije, za Detektor pojašnjava da su na jednom mjestu napravili pregled događaja koji su potkovani sudski utvrđenim činjenicama i arhivom, kako bi bilo što jednostavnije za korištenje javnosti, domaćim medijima i novinarima, kao i onima koji dolaze van naše zemlje.
“Cilj nam je bio da to bude jednostavno posloženo, da nije nikakav akademski rad, nego da može što bolje sažeti konkretne informacije. Napravili smo kalendar događaja kako bi javnost mogla pratiti šta se dešavalo nakon 11. jula, kada fokus javnosti malo padne, a kada imamo nekoliko važnih datuma obilježavanja vezano za strijeljanja“, kaže Jahić.
U presudama Haškog tribunala se navodi da je ubijanje 13. jula 1995. vršeno na rijeci Jadar, u dolini Cerske, u skladištu u Kravici, na livadi u Sandićima i u školi u selu Luke, a nastavilo se narednih dana u Orahovcu, brani kod Petkovaca, školi u Ročeviću, školi u Kuli, u Kozluku, Vojnoj ekonomiji Branjevo, u Domu kulture u Pilici, kod Nezuka, ubijeni su i ranjenici iz bolnice u Milićima, a nastavljena su ubijanja u Snagovu i u Trnovu.
Kalendar genocida iz publikacije “Naša priča, naše obećanje”. Foto: Memorijalni centar Srebrenica
U publikaciji su na oko 70 stranica obrađeni početak rata 1992., usvajanje Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 16. aprila 1993. godine, kojom se Srebrenica proglašava UN-ovim “sigurnim područjem“, mjesecima prije pada 1995., kalendarom genocida koji počinje 3. juna 1995. godine – kada su po naređenju komandanta Drinskog korpusa jedinice Bratunačke brigade i odred za specijalne namjene “Vukovi sa Drine” preuzeli punkt UNPROFOR-a u Zelenom Jadru. Dio se završava operacijom “Asanacija” – prekopavanje primarnih masovnih grobnica, njihovo premještanje i prikrivanje u oktobru 1995. godine.
Haške presude, ali i svjedočenja koja su potkrijepljena forenzičkim i demografskim dokazima, upućuju na to da je znatno više od 7.000 ljudi nestalo nakon zauzimanja Srebrenice. Mnoga sudska vijeća su prihvatila da je u julu 1995. ubijeno između 7.000 i 8.000 Bošnjaka iz Srebrenice i njene okoline.
“Cilj je bio da prikažemo šta je Memorijalni centar radio u proteklih pet godina, koliko se stvari desilo na polju usmene historije u saradnji sa BIRN-om i Muzejem ratne historije. Unapređen je arhiv, sad smo došli u fazu da imamo depo gdje su Sud, Tužilaštvo i Institut za nestale prebacili artefakte. Stigla je i potvrda o predaji elektronske arhive Haškog tribunala za sve slučajeve za genocid i zločine počinjene na području Srebrenice i šire regije Istočne Bosne“, ističe Jahić.
Na kraju publikacije iz Memorijalnog centra su pozvali sve ljude da posjete mjesta gdje je historija nasilno prekinuta, pogledaju na nišane, poslušaju svjedočenja preživjelih, te na taj način iskažu solidarnost.
“U svijetu preplavljenom dezinformacijama i negiranjem, dijeljenje tačnih i provjerenih činjenica o genocidu u Srebrenici postaje moralna dužnost. Koristite društvene mreže, blogove, razgovore s prijateljima – ne morate biti stručnjak da biste stajali uz istinu. Dovoljno je imati hrabrosti reći je“, navodi se na kraju publikacije.
