Esadu Tufekčiću jedina uspomena na suprugu Džehvu, kćerku Elmu, koja je imala pet godina, i sina Ensara, koji je imao dvije godine, jesu fotografije. Oni su zapaljeni u kući Mehe Aljića na Bikavcu 27. juna 1992. godine.
Esad je boravio u Kaberniku, a njegova supruga s djecom kod svojih roditelja na Bikavcu. Tog 27. juna 1992. godine Esad je čuo pucnjavu i detonaciju te se popeo na jedno uzvišenje i vidio da gore dvije kuće. Nakon 15 dana došla su dvojica komšija s Bikavca koja su mu saopštila da su njegova djeca i supruga, od supruge majka i sestre izgorjeli u kući.
“Ja sam se okamenio. Znate šta znači riječ okamenio? Kad ne možeš da plačeš, ne možeš suzu da pustiš, a hoćeš da eksplodiraš. Tako da sam ja ta dva dana bio u jako teškom stanju”, govori Tufekčić za Detektor, dodajući da se krio od ljudi kako bi se mogao isplakati.
Porodica Tufekčić koja je nastradala na Bikavcu. Foto: Detektor
Godinama živi u neizvjesnosti hoće li posmrtni ostaci biti ikada pronađeni, što je njegova najveća želja, da ih dostojno ukopa i da zna gdje su.
Jedina preživjela svjedokinja je Zehra Turjačanin, koja je svjedočila u Haagu. Za zločine na Bikavcu jedino je osuđen Milan Lukić, na doživotnu kaznu zatvora.
Esad kaže da sve što zna o Bikavcu zna iz Zehrinog svjedočenja, te da je njihov prvi susret bio izuzetno težak.
“Kada sam čuo da je Zehra prešla na slobodnu teritoriju, otišao sam lično da je vidim. Ona je bila sva u ranama, sva zamotana, ruke, glava… ‘Zehra, šta je s mojima?’ Kaže: ‘Eso, sve je u pepelu.’ Samo je to mogla reći, ništa više. Ja sam izašao”, priča Tufekčić.
Turjačanin je na suđenju u Haagu izjavila da su Milan Lukić i ostali naoružani muškarci bacali kamenje na kuću kako bi porazbijali prozore, potom pucali u unutrašnjost kuće. Nakon toga su bacili ručne bombe, od kojih je nekoliko ljudi poginulo, potom su naoružani muškarci u kuću ubacili prah od kojeg su se svi stali gušiti.
“Tada sam čula kako školski drug moga brata, Lukić Milan, govori da je vrijeme da nas zapale. Prišao je kući i zapalio je”, izjavila je svjedokinja.
Milan Lukić u sudnici Haškog tribunala u februaru 2006. Foto: EPA/SERGE LIGTENBERG/POOL.
U presudi je navedeno da su se krhotine ručne bombe zarile Turjačanin u lijevu nogu. Odjeća na njoj se zapalila i plamen je pekao kožu. Vidjela je kako se i drugim ljudima u kući zapalila odjeća, kako se pretvaraju u žive buktinje. Čuli su se jauci i krici. Zehra Turjačanin je čvrsto zatvorila oči kako se ne bi opekle i uspjela je pobjeći kroz mali otvor od oko 65 centimetara ispod metalnih garažnih vrata.
Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena žrtva rata”, za Detektor je kazala da, ni nakon tri decenije, nijedna kost nije pronađena i da postoji samo bol koja traje.
“Danas, 27. juna, pitamo dokle ćemo čekati pravdu. Milan Lukić je osuđen za ovaj monstruozni čin, a gdje su ostali? Gdje su nalogodavci, počinioci, saučesnici? Gdje su konkretne istrage, gdje su posmrtni ostaci? Pitamo se 33 godine”, rekla je Hasečić.
Porodice žrtava su uputile poruku Državnom tužilaštvu da ne smiju dozvoliti da Bikavac ostane sinonim nekažnjivosti. Institutu za nestale poručuju da njihove najmilije traže dok ne pronađu nestale, a međunarodnoj zajednici da pravda nije završena samo s jednim procesuiranim ratnim zločincem.
“Stojimo samo u tišini, u zavjetu da ćemo pamtiti, da ćemo tražiti i da nećemo odustati”, kazala je.
Hedija Kasapović, predsjednica Udruženja porodica nestalih lica “Višegrad 92”, rekla je za Detektor da nema nikakvih informacija o nestalima jer ljudi šute.
“Na ‘živim lomačama’ očišćene su obje kuće, i u Pionirskoj ulici i na Bikvacu. Najvjerovatnije je bačeno u jezero”, kazala je Kasapović pozivajući sve, ukoliko znaju neke informacije, da kažu gdje su nestali.
