Brojni Prijedorčani i danas su se okupili kod mosta u Starom Gradu, nakon čega su šetnjom, noseći transparente i bijele trake oko ruku, došli do centralnog gradskog trga, gdje su postavili ruže sa imenima ubijene djece.
Oni već 11 godina traže od gradskih vlasti da se napravi spomenik ubijenoj djeci.
Prethodno su na mostu zakačili, takođe, brojne trake, na kojima su ispisana imena 102 djece iz Prijedora, koja su ubijena od 1992.do 1995.godine.
Fikretu Bačiću ubijeno je dvoje djece, kćerka Nermina od 6 godina i sin Nermin od 12 godina. Samo u njegovoj užoj familiji ubijeno je još 16 djece.
Kao predstavnik roditelja ubijene djece jedan je od organizatora i inicijatora održavanja današnjeg skupa.
“Dan bijelih traka je prerastao u međunarodnu manifestaciju. Danas se širom svijeta obilježava Dan bijelih traka simbolizirajući ono što se 1992.godine dogodilo u Prijedoru kad nam je naređeno da stavimo bijele trake na ruke i bijele čaršafe na balkone i prozore svojih stambenih objekata”, izjavio je Bačić.
Kaže da je još prije 11 godina podnesen zahtjev, odnosno peticija građana da se izgradi spomenik ubijenoj djeci grada Prijedora, kako bi roditelji imali gdje doći i pokloniti se tim žrtvama, ali da gradske vlasti nemaju sluha za njihove apele.
On je okupljene građane podsjetio da je juče obilježen Dan odbrane Prijedora, da je centralnim ulicama prošla kolona građana predvođena gradonačelnikom, ali da ni u jednom trenutku nisu spomenuli da su te iste snage ubile 3.176 osoba, među kojima je i 102 djece.
“Nije ljudski da danas sa nama nije i gradonačelnik Slobodan Javor koji je juče mahao zastavom u koloni. U ime grada koji predstavlja i u ime naroda koji dolazi, on je danas trebao biti ovdje sa nama, bez zastave ali da ponese bijelu ružu u ruci sa imenom jednog ubijenog djeteta”, dodao je Bačić, koji napominje da samo onaj koji je ostao bez djeteta može da osjeti bol kroz koju prolaze roditelji, čiju su djecu ubili bez ikakvog povoda.
Podsjetio je da posmrtni ostaci njegove, kao i još 37 djece, nisu pronađeni.
Trake sa ispisanim imenima ubijene djece zakačene na mostu. Foto: Detektor
Na trgu su pročitana imena sve ubijene djece na području Prijedora tokom rata, te su prisutni apelovali da se prestane sa ubijanjem djece, odnosno civila u Gazi.
Edin Ramulić kaže da je prvi i osnovni cilj obilježavanja bijelih traka još od prvog okupljanja da se napravi spomenik ubijenoj djeci.
“Naša osnovna ideje je bila da pokažemo svim građanima BiH, kao i u susjednim zemljama da se može održati komemoracija žrtvama, da se ne uključuju političari, nacionalizam i vjerski elementi, te da se to uradi na dostojanstven način, bez prikupljanja političkih poena bilo koje osobe.”, kaže Ramulić.
On se osvrnuo i na sve češća sporenja u vezi dešavanja iz 1990-ih i interpretacija naredbi Kriznog štaba u Prijedoru.
“Prva činjenica o bijelim trakama je dokazana već u prvoj presudi 1997. godine Dušku Tadiću. Ona se ponavlja i kroz druge presude vezane za Pijedor. Imamo ih utvrđene i kroz presude Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću. Onaj ko recimo treba da povjeruje meni, a ne vjeruje činjenicama, nema svrhe ubijeđivati se sa takvim ljudima. To su nažalost činjenice, ja nisam sretan zbog toga. One su samo dio progona ljudi koji se dešavao ovdje. Na kraju je to uzrokovalo da je ovdje ubijeno 3176 ljudi, to jeste 102 djece, zaključio je Ramulić.
Na bijelim trakama ispisana imena ubijene djece. Foto: Detektor
Predstavnik inicjative “Jer me se tiče” Nemanja Tubonjić kaže da je označavanje civila nesrpske nacionalnosti bilo efikasno jer su do kraja bili skoro kompletno protjerani.
“Tri decenije nakon rata različite interpretacije istorije koriste se za podjelu među ljudima. Današnji političari, nacionalni i vjerski prvaci jednako su posvećeni razdvajanju naroda, kao i oni koji su to učinili u ratu”, izjavio je Tubonjić.
Prema njegovim riječima, obilježavanjem Dana bijelih traka građani žele da pokažu da može i drugačije ida su ljudi koji žive na ovim prostorima opredijeljeni za mir, međusobno poštovanje I razumijevanje.
“Da zajedno možemo da se sjetimo svih nedužnih žrtava i prihvatimo da su sve žrtve rata naše zajedničke žrtve, bez obzira iz kog identiteta potiču”, dodao je Tubonjić.
Za zločine počinjene u Prijedoru Haški tribunal je osudio 17 osoba na 276 godina zatvora. Pored Radovana Karadžića, bivšeg predsjednika Republike Srpske i Ratka Mladića, bivšeg komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske – osuđenih na doživotne kazne – između ostalog za zločin protiv čovječnosti na području Prijedora, najviša pravosnažna kazna – 40 godina – izrečena je Milomiru Stakiću, bivšem predsjedniku opštine i prijedorskog Kriznog štaba. Vijeće Haškog tribunala je zaključilo da je Stakić imao važnu ulogu u etničkom čišćenju grada i formiranju logora.
U Sudu BiH za zločine nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom Prijedora osuđeno je 28 osoba na više od 430 godina zatvora, dok je nekoliko njih procesuirano u okružnim sudovima.
