Selvir Gutić je posvjedočio da je bio osmi razred osnovne škole kada je 24. maja 1992. počelo granatiranje Kozarca i kada im je u sklonište upala vojska s naredbom da se predaju, a nakon toga je s porodicom doveden u “Trnopolje”.
Svjedok je ispričao da su tamo spavali pod prikolicom, pili kišnicu i jeli travu, a nakon nekog vremena su njega, majku, djeda i brata pustili da pronađu hranu. Tada su, ispričao je Gutić, otišli u strininu kuću, u kojoj su proveli neko vrijeme prije nego što su ponovno vraćeni u školu u Trnopolju. Ispričao je svjedok da su tamo zatekli amidže i, ranije vraćenog, djeda, koji im je rekao da je otac izveden.
Kad su ga izvodili, ispričao je svjedok šta je čuo od djeda, otac je tražio da se vrati po vestu, na šta su mu kazali da mu ona ne treba i odveli ga u sobu, a potom, krvavog i šepavog, njega i prijatelja stavljaju u mercedes i odvoze prema željezničkoj stanici. Pucali su, rekao je Gutić, i nije se znalo za njih sve dok, 12 godina kasnije, nisu pronašli tijelo 150 metara niže od stanice.
Odbrani Slavka Puhalića svjedok je kazao da su u strininoj kući proveli oko mjesec dana, te da su došli po djeda dva dana prije njihovog povratka u Trnopolje. Na pitanje zašto to nije spominjao u istrazi, Gutić je rekao da je tada bio mlađi.
Kazao je da ne zna koliko često su bili puštani da traže hranu, ali da je otac samo jednom pušten iz “Trnopolja”. Branilac Bojan Stojanović mu je pročio raniji iskaz u kojem je navedeno da je više puta puštan, na šta je svjedok rekao da je današnji iskaz istinit.
Braniocu je potvrdio da je od djeda čuo za priču o očevom izvođenju, a za maltretiranje – od ljudi kojima se ne sjeća imena.
Odbrani Dragana Škrbića je kazao da su i drugi izlazili i tražili hranu, ali da oko strinine kuće nije bilo drugih okupljenih porodica. Gutić je naveo da oko kuće nije bilo drugih prepreka za kretanje osim vojske, te nakon što je tužilac Izet Odobašić tražio pojašnjenje, rekao je da je oko logora bila željezna ograda.
Na pitanje Odbrane Rajka Damjanovića je svjedok kazao da on i njegov otac nisu bili vojno angažovani.
Puhalić, Škrbić i Damjanović optuženi su za zločin protiv čovječnosti. Na teret su im stavljena mučenja, zlostavljanja i ubistva nesrpskih civila u “Trnopolju” i “Keratermu”. Prema optužnici, Puhalić je bio zamjenik upravnika u “Trnopolju”, a Škrbić stražar, dok je Damjanović bio stražar u “Trnopolju” i “Keratermu”.
Hilmija Jaskić je ispričao da je u maju 1992. prvo odveden u “Trnopolje”, gdje je bilo oko 5.000 žena i djece, nakon čega je prebačen u logor “Keraterm”. Ispričao je da je tamo jedne večeri vojska izvodila zatvorenike pitajući ko ima oružja. Jaskić je rekao kako on nije imao oružje, ali su ga izveli sa oko 80 drugih zatvorenika, nakon čega su ga tukli palicom po glavi.
Odbrani Puhalića je kazao da je između dva odvođenja u logor bio u kćerkinoj kući, ali da bi više volio da je bio u “Trnopolju”, jer je u kući imao veću strepnju od ulaska vojske. Rekao je da između mjesta gdje je prodavnica i skladišta nije bila ograda, ali da okolo jeste.
Škrbićevoj Odbrani je rekao da u “Trnopolju” njega niti članove njegove porodice niko nije maltretirao.
Suđenje se nastavlja 29. aprila.
