Hazim Hajdarbegović je ispričao kako je u junu 1992. mobilisan u Teočansku brigadu i da za komandanta od augusta ili septembra dolazi Dževad Avdičević.
On je izjavio da je centar brigade bio u Teočaku, a potom u Rastošnici, u zaseoku Here. Pojasnio je da su pojedini dijelovi jedinice bili u napuštenim kućama. Svjedok je izjavio da je komandir vojne policije bio Ikanović, a sjedište Vojne policije bilo u Herama.
Hajdarbegović je naveo kako je čuo da je bila akcija na Ban brdu u aprilu 1993. te dodao da su bila dva ratna zarobljenika – “jedan Srbijanac Miloš“ i “neki Budo“.
Dodao je da nikada nije vidio Budu i kako je čuo da ga je ubio jedan Subašić, brat bezbjednjaka Amira Subašića, kojeg je on upoznao jer ga je Amir zamolio da kod njega prespava nekoliko noći.
Nakon što mu je tužiteljica Zorica Đurđević pročitala dio ranije izjave u kojoj je kazao da mu je poznato da ko god je imao namjeru da se iživljava, mogao je otići u prostoriju gdje je Budo, na šta je svjedok kazao da nije sve tačno.
Tužiteljica Đurđević mu je pročitala dio iz izjave u kojoj je kazao da bi o tome mogli znati ljudi koji su bliski komandi Vojne policije, na šta je svjedok kazao da je to njegova pretpostavka.
Svjedok je kazao da je, osim Bude, bio i Miloš Adamović iz Srbije te Ljubo čijeg se prezime ne sjeća, koji je cijepao drva i ubrzo razmijenjen. Dodao je da nema saznanja da je u brigadi pokrenut postupak zbog ubistva Bude.
Tokom unakrsnog ispitivanja, Hajdarbegović je kazao da je Subašić bio civil, a ne vojnik.
Dževad Avdičević, Ahmed Hadžajlić i Izet Ikanović optuženi su za zlostavljanje trojice zarobljenih pripadnika Vojske Republike Srpske u Rastošnici, kao i strijeljanje dvojice po prijekom sudu.
Anto Pranjić je posvjedočio da je obavljao poslove načelnika službe bezbjednosti, odnosno pomoćnika komandanta za bezbjednost. Ispričao je da je angažovao obrazovane i kvalitetne ljude kako bi izradili prijedlog naredbe za postupanje s ratnim zarobljenicima, a što je dostavljeno komandantu korpusa.
Govoreći o sadržaju naredbe, Pranjić je kazao da je cilj bio da se uredi postupak prema ratnim zarobljenicima, te da jedinica u roku od dva sata ima obavezu da sprovede zarobljenika u Okružni vojni zatvor u Tuzli.
“U toj smo naredbi regulisali da prednost ispitivanja imaju obavještajni organi i organi bezbjednosti. Mi nismo imali saznanja da nije postupano prema pravilima, ali tamo gdje smo dobili informaciju da može biti problema, reagovali smo“, kazao je on te dodao da nisu imali konkretno saznanje o ratnim zarobljenicima.
On je rekao da nije imao nikakva saznanja o Budimiru Jovanoviću, te dodao da nisu postojale primjedbe na organe bezbjednosti iz Teočaka.
Naveo je da nema informacije o Raji Đorđiću i da nije čuo da je došlo do strijeljanja ratnih zarobljenika.
Odbrani je potvrdio da su dobili operativna saznanja da je u 206. zvorničkoj brigadi 1993. postojao problem jer jedan ratni zarobljenik nije prebačen u Okružni vojni zatvor u Tuzli, te dodao da ga je lično pokušao dovesti nakon što je formirana grupa, ali ne zna šta se s tim slučajem desilo.
Dodao je da su Miralem Porobić, vojni tužilac, i organ civilne bezbjednosti otišli na lice mjesta, ali nisu uspjeli dovesti ovo lice. Potvrdio je da je komandant brigade čiji vojnici zarobe neprijateljskog vojnika odgovoran za njega te u slučaju da je komandant Teočanske brigade postupao suprotno pravilima, oni bi ga procesuirali.
Kazao je da nije imao informaciju da je ubijen ratni zarobljenik i potvrdio da se vojska ne bavi krivičnim djelima koja počini civil.
Suđenje se nastavlja 26. februara.
