Peulići i Đurić: Premlaćivanje u Skender-Vakufu
Sudnica Suda Bosne i Hercegovine. Foto: Sud BiH
Svjedok čiji je identitet Sud zabranio objaviti, prisjetio se kako su ga 28. juna 1992., usred borbenih dejstava, na Gostilju zarobili pripadnici Vojske Republike Srpske, da je odveden u Vitovlje i da ga je čovjek u uniformi ispitivao i tukao.
“Tad se nije predstavio, izveo me napolje da gledam kako gori selo Dedići”, kazao je svjedok i dodao da su ga čuvali u kući u kojoj su bili mrtvi ljudi.
Izjavio je da je s Vitovlja odveden u Korićane, a potom u Skender-Vakuf, gdje je prebačen u podrum zgrade.
Tom prilikom je, kako se prisjetio, prepoznao Ismeta Selmana, a ujutro je došao čovjek, koji ga je odveo u prostoriju na spratu, gdje je bilo sedam do osam ljudi i među kojima je jednog prepoznao, a koji je rekao: “Ja sam Boško Peulić, komandant Banjalučkog korpusa.”
“Udario mi je dva šamara. Ja sam stajao i onda me udario pesnicom i ja sam pao od trećeg udarca. Kad sam ustao, tad je počeo da me ispituje, pitao me za vojsku, što ja nisam znao”, kazao je svjedok te dodao kako je bio krupan, imao je 110 do 120 kilograma i smeđu kosu.
Prisjetio se kako je potom vraćen u ćeliju, gdje su mu drugi zatvorenici pričali da je najgori potporučnik, sin Boška Peulića. Ispričao je da je nakon par sati ušao momak koji je imao 30-ak godina, s još jednim čovjekom, te da ga je počeo tući pesnicama u leđa i glavu mu udarati od zid.
“Taj me odveo iz te prostorije, bila je fiskulturna sala, tamo je bilo još šest vojnika, e onda su me počeli tući. On je rekao da je potporučnik”, prisjetio se svjedok te dodao kako su ga tada svi tukli, palicama po leđima te ispod koljena.
Kazao je da je svaki dan dolazio “Keruša”, koji je bio srednjih godina, imao je možda 80 do 90 kilograma, te tukao sve redom. Dodao je kako zna da su ga svi zvali po ovom nadimku i da je on bio kao komandir.
Nakon što ga je tužilac Edin Muratbegović upitao da li u sudnici može prepoznati Boška Peulića, svjedok je kazao kako nije siguran da može te dodao kako misli da potporučnik sjedi u zadnjem redu, ali da nije siguran. U zadnjem redu u sudnici sjedio je optuženi Davor Peulić. Dodao je kako se ne može izjasniti da li “Keruša” sjedi u sudnici.
Svjedok je ispričao da je bio zatvoren 13 dana, nakon čega je razmijenjen, te da i dan-danas ima posljedice zbog povređivanja. Nakon što mu je Tužilaštvo predočilo dokumentaciju, svjedok je potvrdio da se na fotografijama nalazi objekat Pošte gdje su ga držali.
Tokom unakrsnog ispitivanja, svjedok je rekao da je prilikom zarobljavanja kao sanitet imao traku kao obilježje te da je bio naoružan. Kazao je da je Boško Peulić bio u maskirnoj uniformi, sa činovima na ramenima te kapom sa oznakom zastave Srbije.
Potvrdio je da ga je prilikom razmjene Boško Peulić ošamario i da su to mogli vidjeti svjedoci. Dodao je da je potporučnik imao maskirnu uniformu, zeleni opasač, činove na jednom ramenu, imao je 30-ak godina te bio visok oko 180 centimetara. Potvrdio je da ga nije poznavao odranije te da je kazao da su “Keruša” i potporučnik bili u busu kada su išli na razmjenu.
Boško i Davor Peulić te Petar Đurić optuženi su za zločine protiv civila i ratnih zarobljenika počinjene od maja do oktobra 1992. na području Skender-Vakufa i Travnika. Optužnica tereti Boška Peulića u svojstvu komandanta 22. lake pješadijske brigade VRS-a, Đurića kao de facto komandira Vojne policije, a Davora Peulića kao de facto komandira centra veze.
Novo Keleman je kazao da je na proljeće 1992. bio angažovan u vojnoj policiji koja je pripadala Prvom krajiškom korpusu te da je komandant brigade bio Boško Peulić. Nakon što ga je tužilac Muratbegović pitao da li poznaje Petra Đurića, svjedok se nije mogao sjetiti. Potvrdio je da poznaje “Kerušu”.
Rekao je da zna ko je Davor Peulić te da misli da je on bio vezista.
Odgovarajući na pitanja Odbrane, Keleman je kazao kako nema saznanja o zarobljavanjima civila u Pošti u Kneževu, da je komandir vojne policije bio Gavranović, a potom Mirošljević zvani “Čičica” te da “Keruša” nije izdavao naredbe.
Suđenje se nastavlja 12. februara.
